Croatian court dismisses appeal in loan recovery case where debt was owed to a company, not the individual director.
Legislator summary
AI generatedThe Županijski sud u Čakovcu dismissed the plaintiff's appeal against the first-instance judgment ordering the defendant to repay a loan. The court found that the loan was actually owed to a legal entity (TD D.-n. d.o.o.) whose director was the defendant, not to the defendant personally. Consequently, the court upheld the first-instance ruling that the claim against the individual was unfounded. The decision relied on documentary evidence proving the debt relationship existed between the plaintiff and the company, rejecting the plaintiff's argument that the debt was owed to the individual.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku (ZPP); Činjenično stanje je pravilno utvrđeno kada su dokazi jasno pokazali da je dug bio nastao između tužiteljice i pravne osobe, a ne između tužiteljice i fizičke osobe koja je direktor te osobe.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ČAKOVCU
Gž-487/10-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Županijski sud u Čakovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Juraja Novaka, kao predsjednika vijeća, te Nade Krnjak i Jelene Hatvalić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. R. iz O., koju zastupaju punomoćnici T. R. i I. L., odvjetnici ZOU u V., protiv tuženika D. N. iz D. V., radi povrata zajma, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj P- 1166/09-14 od 25. ožujka 2010. godine, u sjednici održanoj dana 30. rujna 2010. godine
p r e s u d i o j e :
Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj P-1166/09-14 od 25. ožujka 2010. godine.
Obrazloženje:
Presudom Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj P- 1166/09-14 od 25. ožujka 2010. godine pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tuženi D. N. iz D. V., …, dužan je tužiteljici T. R. iz O., … isplatiti s osnova povrata zajma iznos od EUR-a 15.000,00 u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Z. b. d.d. na dan isplate sa zateznom kamatom na iznos od EUR-a 15.000,00, a kamata po stopi koju je Z. b. d.d. V. isplaćivala na devizne štedne uloge građana po viđenju za razdoblje od 26.01.2004. godine pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka, a sve u roku od 15 dna po pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom prinudne ovrhe.“
Pod točkom II. izreke navedene presude odlučeno je da se parnični trošak ne dosuđuje.
U obrazloženju te presude prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica protiv tuženika podnijela tužbu radi povrata zajma u iznosu od 15.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2004. godine do isplate. Provedenim dokazima sud je utvrdio da je sporni iznos trgovačko društvo tužiteljice pozajmilo pravnoj osobi, TD D.-n. d.o.o. D. V., čiji je direktor bio tuženik, a ne tuženiku osobno. Tu činjenicu sud je utvrdio uvidom u potvrdu od 26. studenog 2003. godine. Stoga je presuđeno kao u izreci.
Protiv te presude pravodobnu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 351. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 84/08 u nastavku ZPP). Tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga jer je izreka presude u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama, a obrazloženje presude u suprotnosti sa općepoznatim činjenicama. Općepoznato je da pravne osobe međusobno posluju negotovinskim uplatama i isplatama. Smatra da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je tuženik potpisom dokumenta priznao da je od tužiteljice primio utuženi iznos, a ugovor o zajmu je realni pravni posao. Stoga predlaže da se presuda preinači tako da se usvoji tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu iz žalbenih navoda te sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud zaključio je da prvostupanjski sud nije počinio neku od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8. 9. i 11. ZPP-a, jer presuda sadrži valjane razloge koji nisu proturječni međusobno niti su u proturječnosti sa izrekom presude i utvrđenim činjenicama.
Činjenično je stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a. Stoga ovaj sud prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Bezgotovinska plaćanja između pravnih osoba su uobičajena, ali to nije općepoznata činjenica koju u smislu čl. 221. st. 4. ZPP-a ne bi trebalo dokazivati. U ovoj parnici upravo je bilo sporno da li je tužiteljica utuženi iznos pozajmila tuženiku ili pravnoj osobi čiji je on bio direktor. Sama tužiteljica kao dokaz činjeničnih navoda iz tužbe priložila je dokaz, dokumente sastavljene dana 26. studenog 2003. godine i 10. kolovoza 2004. godine iz kojih proizlazi da je utuženi iznos pozajmljen pravnoj osobi – TD D.-n. d.o.o. D. V. kojeg je zastupao direktor N. D., pa nije odlučno što je novac faktički uručen tuženiku. Kako se i sama tužiteljica kao dokaz činjeničnih navoda tužbe poziva upravo na te dokumente, prvostupanjski je sud ocjenom provedenih dokaza pravilno zaključio da je pravni odnos nastao između tužiteljice i pravne osobe, a ne između tužiteljice i tuženika, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Iz izloženih razloga valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Čakovcu 30. rujna 2010. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Juraj Novak v.r.