Pž-7972/2009-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

44. Pž-7972/09-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. d.d. u stečaju, Č., kojeg zastupa stečajna upraviteljica L. B., odvjetnica u V., protiv tuženika 1. Z. Ž. iz Č., i 2. J. B. iz Č., koje zastupa punomoćnik G. R., odvjetnik u Č., radi isplate iznosa od 56.028,51 kn, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-309/08 od 29. lipnja 2009., u sjednici vijeća 7. ožujka 2012.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-309/08 od 29. lipnja 2009.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-1483/01 od 31. svibnja 2001. kojim je tuženicima naloženo tužitelju platiti iznos od 56.028,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama po propisanim stopama od 17. studenoga 2000. do isplate kao i troškove postupka u iznosu od 4.425,30 kn. Tuženicima je naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 kn u roku od osam dana. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa kao mjeničnog iznosa iz vlastite mjenice koju su tuženici potpisali kao prikriveni jamci, utvrdivši da je između tužitelja i izdavatelja mjenice M. B. iz N. kao vlasnika obrta S. obrada metala sklopljen ugovor o kreditu u kojem ugovoru je sadržan i ugovor o jamstvu, prema kojem se tuženici obvezuju kao jamci za obveze iz ugovora o kreditu. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikove prigovore da mjenica nije akceptirana, ocjenjujući da se radi o vlastitoj mjenici, koja je sukladno odredbama Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94) protestirana, te je tužitelj osnovano zahtijevao isplatu mjenične svote od tuženika kao regresnih obveznika sukladno odredbi članka 47. Zakona o mjenici. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: ZPP).

Tuženici su protiv presude podnijeli žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatraju kako prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja nije valjano obrazložio tuženikove prigovore koji se odnose na valjanost mjenice naročito s obzirom na činjenicu da ne postoji akcept mjenice. Po žalitelju to istovremeno znači da trasant nije postao mjenični dužnik te ne postoji mjenična obveza, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su tuženici obvezani na isplatu mjenične svote. Predlažu žalbu uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu mjenične svote iz vlastite mjenice koju je izdao korisnik kredita iz međusobnog ugovora o kreditu između tužitelja i korisnika kredita, obrtnika M. B., vlasnika obrta S. obrade metala iz N. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da mjenica na temelju koje se isplata zahtijeva sadrži sve propisane sastojke sukladno odredbi članka 1. u svezi s člankom 109. Zakona o mjenici, s obzirom na činjenicu da se radi o vlastitoj mjenici u kojoj se izdavatelj bezuvjetno obvezao platiti mjeničnu svotu svome vjerovniku, ovdje tužitelju. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge na temelju čega je ocijenio da mjenica nema formalnih nedostataka, te da stoga nisu osnovani prigovori tuženika o nevaljanosti mjenice. Te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer oni ne proturječe sadržaju isprava u spisu, a naročito sadržaju izvornika mjenice koja je priložena u spisu na listu 93. spisa.

Stoga nije ostvaren žalbeni razlog da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, kako je nesporno da se radi o vlastitoj mjenici žalitelj pogrešno smatra da je izostao akcept mjenice i da je zbog toga mjenica formalno pravno nevaljana. Kod vlastite mjenice nema akcepta jer se vlastitom mjenicom trasant sam obvezuje platiti mjeničnu svotu po dospijeću a ne daje bezuvjetni uput da se plati određena svota novca kao kod trasirane mjenice sukladno odredbi članka 1. Zakona o mjenici. I taj je prigovor prvostupanjski sud stoga pravilno ocijenio, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti da se radi o vlastitoj mjenici, kod koje se trasant kao izdavatelj mjenice obvezuje platiti mjeničnu svotu po dospijeću mjenice.

Nema pogrešne primjene materijalnog prava niti pogrešno utvrđenog činjenično stanja niti u odnosu na obvezu tuženika po spornoj mjenici. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su i u temeljnom pravnom poslu tuženici preuzeli obvezu kao jamci po ugovoru o kreditu, a kako su tuženici potpisali i bjanko mjenicu koju je korisnik kredita dao radi osiguranja isplate obveze iz ugovora o kreditu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su tuženici mjenicu potpisali u svojstvu prikrivenih jamaca. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da se potpisi tuženika nalaze na poleđini, na mjestu gdje se potpisuju bjanko indosanti, pa da se stoga ne može zaključiti o regresnoj obvezi tuženika kao mjeničnih jamaca. Iako je odredbom članka 12. stavka 2. Zakona o mjenici propisano da se u slučaju bjanko indosamenta potpis indosanta mora nalaziti na poleđini mjenice, jasno je da tuženici nisu indosanti. Naime, indosamentom se prenose prava iz mjenice, a u konkretnom slučaju prava iz mjenice je mogao prvi puta prenijeti samo mjenični vjerovnik, remitent, ovdje tužitelj. M. štedionica d.d., koji je i vjerovnik iz temeljnog pravnog posla. Stoga je jasno da se na poleđini nalaze potpisi tuženika u svojstvu jamaca i to prikrivenih jamaca žiranata, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 47. stavak 1. Zakona o mjenici prvostupanjski sud tuženike obvezao na isplatu mjenične svote kao regresne obveznike, s obzirom na činjenicu da je ispunjena pretpostavka za regres protestiranjem mjenice kada nije bila plaćena o dospijeću.

Kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te kako razlozi pobijane presude nisu proturječni sa sadržajem izvedenih dokaza i isprava u spisu, to je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Stoga je presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 7. ožujka 2012.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MARINA VELJAK, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik