Rev-153/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-153/1997-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz S., koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S., protiv tuženika J. Č. pok. A. iz T., koga zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 9. listopada 1996. godine broj Gž-3057/95, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu od 26. svibnja 1995. godine broj P-276/88, u sjednici održanoj 5. veljače 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjski je sud obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 6.829,27 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja presude (26.5.1995.) i naknadi mu parnični trošak u iznosu od 2.035,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvoga stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U bitnom su sudovi utvrdili slijedeće činjenično stanje: na tužiteljev osobni automobil parkiran u dvorištu kuća stranaka srušio se dio dimnjaka s kuće tuženika za vrijeme kad je puhala jaka - olujna bura. Automobil je oštećen, po procjeni i ocjeni vještaka motorne struke, šteta je totalna i prema cijenama u vrijeme presuđenja vrijednost automobila (kad se odbije vrijednost ostataka) iznosi dosuđeni iznos. Tužitelj je popravio oštećeni automobil i osposobio ga za vožnju. On traži za naknadu štete vrijednost automobila u trenutku oštećenja, umanjenu za vrijednost ostataka.

Sporne su u ovom predmetu dvije stvari:

a/ da li tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini vrijednosti automobila na dan totalne štete ili na isplatu svote koju je potrošio za popravak automobila i

b/ da li je tuženik kao vlasnik kuće, čiji se je dimnjak srušio i oštetio automobil, odgovoran za štetu jer - kako tvrdi - te zgode je puhala olujna bura i to predstavlja višu silu koja isključuje njegovu odgovornost za štetu.

Ova dva prijeporna momenta bila su predmet rasprave sudova koji su otklonili prigovor tuženika i presudili da je tuženik odgovoran za štetu na automobilu tužitelja u visini njegove vrijednosti a ne na naknadu za troškove popravka.

Ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske dijeli stajališta oba nižestupanjska suda o odgovornosti tuženika za štetu i to iz razloga koje oni navode a koji nisu dovedeni u pitanje revizijom tuženika.

Vještak je motorne struke utvrdio da su oštećenja na automobilu predstavljala tzv. totalnu štetu i da nije bilo ekonomično popravljati automobil, jer bi troškovi za popravak i nabavku novih oštećenih dijelova bili veći od vrijednosti automobila (kada se uračuna amortizacija i vrijednost spašenih dijelova), to je vještak i obrazložio u nalazu na listu 68. Vrijednost po obračunu totalne štete iznosi (denominirano na vrijeme procjene) 140 dinara a cijena popravka iznosila bi 184,60 dinara.

Pri takovom stanju stvari, utvrđenim valjanim i uvjerljivim vještačenjem, osnovano je tuženik obvezan da isplati tužitelju vrijednost totalno uništenog vozila, bez obzira na to koliko je tužitelj stvarno i zaista platio popravak automobila da ga dovede u vozno stanje (to sudovi nisu utvrđivali).

Pravilan je zaključak sudova i o odgovornosti za štetu zbog rušenja dimnjaka - tuženika kao vlasnika kuće, kada je utvrđeno (vještačenjem) da se pri gradnji dimnjaka nije izvođač držao pravila građevinske struke kako pri upotrebi materijala "šidel elemenata" tako i na način i količinu obloge (trebalo je obložiti elemente po čitavoj visini armirano-betonskim plaštem a u tom slučaju, ni uz nevrijeme i olujnu buru ne bi - prema mišljenju građevinskog vještaka - došlo do rušenja dimnjaka i oštećivanja vozila tužitelja.

Dodaje se, da ovaj sud dijeli stajalište sudova nižeg stupnja kako vjetar olujne jačine ne predstavlja višu silu već prirodni fenomen koji se može predvidjeti (pogotovo u kraju gdje je šteta nastala) a posebno ne u jačini u kojoj je puhala kritične zgode kada je - kako su utvrdili sudovi - samo dimnjak tuženika bio srušen a ne i dimnjaci drugih vlasnika kuća u tom kraju.

Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi pri navedenom činjeničnom stanju, dosudili tužitelju štetu za koju je tuženik odgovoran po čl. 154. st. 1. i 177. Zakona o obveznim odnosima, primjenivši materijalno pravo, a da nisu ostvarili bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja se ističe u reviziji (čl. 354. u vezi čl. 375. st. 2. Zakona o parničnom postupku - drugostepeni sud - jer je obrazložio svoju odluku i cijenio žalbene navode) pa je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na temelju čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 5. veljače 1997.

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.