Revt-74/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 74/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. F. L. K. C.. D., R. I., koga zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d. R., koju zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., radi isplate 86.200.- USD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod brojem: Pž- 3/02 od 05. studenoga 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, broj: P-639/01 od 14. studenoga 2001. godine, u sjednici održanoj dana 28. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"Tuženik M. d.d. R. dužna je platiti tužitelju USD 86.200.- (osamdesetšesttićućadvjesto USD) s kamatama koje "Riječka banka" d.d. Rijeka plaća na štedne uloge po viđenju i to:

- na USD 22.000.- od 24. studenoga 1997. godine

- na USD 21.400.- od 17. veljače 1998. godine

- na USD 21.400.- od 17. veljače 1998. godine i

- na USD 21.400.- od 07. travnja 1998. godine

sve do isplate, i naknaditi mu trošak spora u iznosu od 96.356,80 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tuženik, pa istu pobija zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.

O ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija bez obzira da li je riječ o onim apsolutno ili relativno bitnim revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino onda kad se revident na takve povrede u reviziji određeno i konkretno poziva. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP-a na koju ukazuje revident, jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom prijeporu.

Revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. koja nije ostvarena, jer izreke presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Izreke presuda nisu nerazumljive, ne proturječe same sebi ili razlozima presude, presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Revident ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga se po odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

I u ovom stadiju postupka je prijeporno da li postoji pravni osnov po kojem je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos, a prijeporna je i vrijednost robe za koju tužitelj tvrdi da ju je isporučio tuženoj.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je od studenoga 1997. do veljače 1998. godine tužitelj tuženiku preko D. d.o.o. isporučio ukupno 80 tona smrznute skuše bez glave očišćene i to 24. studenoga 1997. godine, 17. prosinca 1997. godine (dvije pošiljke) i 05. veljače 1998. godine;

- robu da je naručio i preuzeo tuženik, tj. M. d.d. što je potvrdio svojim pečatom i potpisom, a što je i vidljivo iz međunarodnih tovarnih listova, te istu i preradio;

- da tužitelju nije isplaćena vrijednost robe koju je preuzeo i preradio tuženik. Neutemeljen je revizijski navod da bi D. d.o.o. bila u obvezi tužitelju isplatiti dugovani iznos temeljem ugovora o preuzimanju duga, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da u smislu čl. 446. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), revident nije dokazao, a na njemu je bio teret dokazivanja, postojanje ugovora između dužnika – revidenta i trećeg D. d.o.o. kao preuzimaoca duga, na koji je pristao vjerovnik – tužitelj, po kojem bi se ona obvezala dužniku revidentu preuzeti na sebe njegov dug u odnosu na tužitelja, a s kojim bi se tužitelj složio. Navedeno znači da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da se nije ostvarila osnova preuzimanja duga od strane D. d.o.o., a kojeg ima u vidu odredba čl. 446. st. 1. ZOO, te nije prestala obveza tuženika da tužitelju isplati vrijednost robe koju je primio i preradio. Upravo iz razloga što je utvrđeno da nema ugovora o preuzimanju duga sklopljenog između preuzimaoca duga D. d.o.o. i revidenta, na kojeg bi pristao vjerovnik – tužitelj, to je u odnosu na D. d.o.o. (ona je bila stranka u ovom prijeporu) presudom Trgovačkog suda u Rijeci broj: P-639/01 od 04. listopada 1999. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-5002/99 od 20. veljače 2001. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i to zbog promašene pasivne legitimacije.

S obzirom na iznijeto i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je revident u obvezi isplatiti tužitelju vrijednost robe koju je primio i preradio, jer je pasivno legitimiran u ovom prijeporu budući da se nisu ostvarili razlozi iz odredbe čl. 446. do 448. ZOO-a, po kojoj bi on – revident bio oslobođen plaćanja duga tužitelju.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da vrijednost robe (80 tona skuše) koju je tužitelj isporučio tuženoj predstavlja utuženi iznos od 86.200.- USD.

Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 516. ZOO-a) kad su obvezali tuženu da tužitelju isplati utuženi iznos, jer je tužitelj tuženoj u utuženoj vrijednosti robu isporučio, tužena istu preuzela i preradila, a nije je platila, a ne postoji valjana pravna osnova koji bi je oslobađao od nastale obveze u odnosu na tužitelja za plaćanje utuženog iznosa.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz iznijetih razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.