Rev-827/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-827/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Š. A. M. iz O., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S. i 2. K. M. iz S., zastupane po punomoćnici I. N.-V., odvjetnici u S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja pod 1. izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2601/95 od 29. studenoga 1995. godine, kojom je po žalbi tužitelja potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. I P-278/90 od 8. lipnja 1995. godine, u sjednici održanoj dana 2. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je suđeno:

"I Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju pod 1. iznos od 44.623,35 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od presuđenja do isplate, dok se za više traženo u iznosu od 29.748,90 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužiteljici pod 2. iznos od 15.937,14 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od presuđenja do isplate, dok se za više traženo u iznosu od 23.905,71 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti na ime troškova postupka tužitelju pod 1. iznos od 2.221,92 kn, te tužiteljici pod 2. iznos od 846,40 kn."

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj pod 1. je pravodobno izjavio reviziju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže, da se ista preinači sukladno njegovim revizijskim navodima uz naknadu parničnih troškova.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP-a) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U ovoj fazi postupka je prijeporna suodgovornost tj. doprinos tužitelja pod 1. -revidenta i tužitelja pod 2. za nastanak sudara njihovih automobila dana 7. siječnja 1990. godine, u kojem je došlo do oštećenja njihovih vozila, tj. do materijalne štete, a dosljedno navedenom sporan je iznos kojeg tužitelju pod 1. - revidentu treba dosuditi za istu (visina štete na automobilu revidenta nije sporna, a utvrđena je procjenom odgovarajućeg vještaka na koju stranke nisu imale primjedbe).

Dosljedno iznijetom je prijeporno da li su nižestupanjski sudovi pri suđenju pogrešno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je revident doprinio nastanku štetnog događaja 40% a tužitelj pod 2. 60%, te mu u tom omjeru i dosudili nastalu materijalnu štetu na njegovom automobilu.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud, proizlazi:

- da se tužitelj pod 1. - revident pred sudar s automobilom tužiteljice pod 2. kojim je upravljao njen otac, kretao brzinom od 119 km/s, što je gotovo dvostruko veća brzina od dozvoljene u naseljenom mjestu S. M. - P. (dozvoljena je brzina 60 km/s);

- da se revident prema procjeni prometnog vještaka mogao zaustaviti prije točke sudara da se je kretao brzinom od 100 km/s i svakom manjom brzinom;

- da se vozač vozila vlasništvo tužiteljice pod 2. uključivao u promet iz dvorišta vožnjom unatrag s namjerom prestrojavanja u suprotni smjer od smjera vožnje revidenta.

Imajući u vidu gornja utvrđenja i po stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da do sudara ne bi došlo da su se obojica učesnika ili makar jedan od njih ponašali sukladno odredbama Zakona o osnovama sigurnosti na cestama, a kad tako nisu postupili pitanje je čije ponašanje je više ugrozilo sigurnost na cesti.

Po stajalištu ovog suda kao i nižestupanjskih sudova s obzirom da se vozilo tužiteljice pod 2. uključuje na glavnu prometnicu vožnjom unatrag je opasnije za učesnike u prometu od dvostruko veće brzine vožnje revidenta. No kad se ima u vidu baš činjenica da se revident kretao skoro dvostruko većom brzinom od dopuštene kroz naseljeno mjesto, to njegov doprinos nastanku štetnog događaja ne može biti manji od 40% kako su to utvrdili i nižestupanjski sudovi.

Pri ocjenjivanju suodgovornosti za nastali štetni događaj nižestupanjski sudovi su cijenili sve odlučne činjenice na koje ukazuje revident u reviziji, a ukazivao je na njih i u žalbi što su sudovi cijenili pri donošenju odluke - uključivanje na glavnu prometnicu po vozaču vozilu vlasništva tužiteljice pod 2., preglednosti puta i mogućnost uočavanja uključivanja vozila tužiteljice pod 2., po revidentu kao i ostale okolnosti slučaja, pa se utoliko i revizijski navodi pogrešne primjene materijalnog prava na štetu revidenta ukazuju neosnovanim.

Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su revidentu, temeljem odredbe čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 112/99) dosudili 60% utvrđene štete na njegovom automobilu i za više traženo ga odbili.

Zbog iznijetih razloga revizija se ne pokazuje osnovanom, pa je istu trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. veljače 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.