Revr-187/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 187/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz Z., zastupanog po I. Ž., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. – M. d.o.o. iz Z., zastupanog po M. K., odvjetniku u Z., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. studenog 2002. broj XXXVI Gž- 11893/01-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2001. godine broj Pr-1642/00, u sjednici održanoj dana 03. prosinca 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja se prihvaća, te se preinačuju nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"1. Utvrđuje se među strankama, tužiteljem i tuženikom da su stranke dana 26. kolovoza 1997. godine aneksom 1. ugovora o radu zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

2. Utvrđuje se da otkaz, prestanak ugovora o radu stranaka od 26. kolovoza 1997. godine, a kojeg je tuženik otkazao odlukom o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 22. siječnja 1999. godine nije dopušten, te se poništavaju potvrda tuženika o aneksu broj 3. ugovora o radu, odluka tuženika o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 22. siječnja 1999. godine i odluka kojom se odbija prigovor tužitelja, pogrešno datirana sa 1. siječnja 1999. godine, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao, slijedom čega tužitelju pripadaju sva prava iz radnog odnosa, neprekinuto od dana 31. siječnja 1999. godine.

3. Tuženik je dužan tužitelja vratiti na posao, na poslove i radne zadatke samostalnog operativnog inženjera",

tako da se navedeni dio tužbenog zahtjeva prihvaća;

r i j e š i o j e :

U preostalom dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu plaće i parničnih troškova nižestupanjske presude se ukidaju i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se među strankama, tužiteljem i tuženikom da su stranke dana 26. kolovoza 1997. godine aneksom 1. ugovora o radu zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

2. Utvrđuje se da otkaz, prestanak ugovora o radu stranaka od 26. kolovoza 1997. godine, a kojeg je tuženik otkazao odlukom o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 22. siječnja 1999. godine nije dopušten, te se poništavaju potvrda tuženika o aneksu broj 3. ugovora o radu, odluka tuženika o prestanku ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 22. siječnja 1999. godine i odluka kojom se odbija prigovor tužitelja, pogrešno datirana sa 1. siječnja 1999. godine, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao, slijedom čega tužitelju pripadaju sva prava iz radnog odnosa, neprekinuto od dana 31. siječnja 1999. godine.

3. Tuženik je dužan tužitelja vratiti na posao, na poslove i radne zadatke samostalnog operativnog inženjera, kao i isplatiti mu na ime izgubljene zarade iznos od 31.382,99 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i to na:

- 3.500,00 kn od 01.03.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.04.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.05.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.06.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.07.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.08.1999. godine,

- 3.500,00 kn od 01.09.1999. godine,

- 3.033,00 kn od 01.10.1999. godine,

- 349,99 kn od 01.10.2000. godine,

- 3.500,00 kn od 01.11.2000. godine,

sve do isplate.

4. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti prouzročeni trošak parničnog postupka, a sve gore navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene tako da se tužbeni zahtjev prihvati, ili da presude budu ukinute i da predmet bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnilo.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Raspravljajući i ocjenjujući temeljno sporno pitanje da li je aneksom ugovora o radu od 26. kolovoza 1997., kojim je izmijenjen ugovor o radu na određeno vrijeme (do 6 mjeseci), sklopljenom između stranaka 02. lipnja 1997. ugovoren radni odnos na neodređeno vrijeme, sudovi su cijeneći sadržaj aneksa ugovora u spornom dijelu, u kojem se navodi da se aneks sklapa na temelju čl. 9. i 114. Zakona o radu (uvodni dio), te da se "aneks I. o radu sklapa na određeno vrijeme (do opoziva), a zaposlenik će poslove iz čl. 2. obavljati počev od 01. kolovoza 1997. godine" i na osnovi činjenice da je tužitelj prilikom potpisivanja aneksa "mislio da potpisuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme polazeći od naznaka čl. 9. i 114. ZR jer tom prilikom nije vidio nikakav rok do kojeg bi kod tuženika imao pravo raditi", zaključili da navedenim aneksom ugovora nije zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme.

Za takvo zaključivanje u obrazloženju pobijane presude navode se sljedeći razlozi: "naime, za ocjenu o tome da li je tužitelj predmetnim aneksom I. ugovora o radu sklopio pisani ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme bitan je sadržaj tog ugovora (čl. 11. i čl. 12. ZR), a ne – kako to pogrešno smatra tužitelj – ono što je uneseno u uvodni dio prije navođenja naziva i sadržaja tog aneksa. Okolnost što tužitelj nije pročitao sadržaj predmetnog aneksa I. prije nego što ga je potpisao ide na njegovu štetu, budući da je očito kako nije postupio s pažnjom koja se u prometu zahtijeva (čl. 61. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Nadalje, okolnost da su stranke u određenom trenutku eventualno imale namjeru sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme nema za rješenje ovog spora odlučno značenje kada je čl. 11. ZR izričito propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku i kada su stranke ovog spora u pisanom obliku sklopile samo dana 02. lipnja 1997. ugovor o radu na određeno vrijeme do 6 mjeseci i potom dana 26. kolovoza 1997. aneks I. tom ugovoru na određeno vrijeme do opoziva."

Dakle, tumačeći sadržaj sporne ugovorne odredbe kojom je određeno da se ugovor sklapa na određeno vrijeme (do opoziva), sudovi smatraju da se ne radi o nejasnoj odredbi ugovora, te da je na temelju te odredbe opravdano zaključiti da stranke nisu ugovorile radni odnos na neodređeno vrijeme.

Radni odnos utemeljen na ugovoru o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom (čl. 10. st. 3. i čl. 103. toč. 2. ZR), a ne opozivom, pa je već stoga navedena ugovorna odredba proturječna i nerazumljiva. Osim toga, navedenom ugovornom odredbom nije niti određen rok trajanja ugovora, a niti je odrediv u smislu čl. 10. st. 1. ZR. Prema odredbi čl. 9. st. 3. ZR u slučaju kada ugovorom o radu nije određeno vrijeme na koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Sporni aneks I. ugovora pripremio je i predložio tuženik, pa navedenu nejasnu odredbu ugovora treba tumačiti uz primjenu odredbe čl. 100. ZOO, kojom je određeno da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Uz takvo tumačenje te nejasne ugovorne odredbe u povezanosti s cjelovitim sadržajem ugovora, posebno njegovim uvodnim dijelom, u kojem se navodi da se aneks sklapa na temelju odredbe čl. 9. ZR, koja se tiče ugovora o radu na neodređeno vrijeme, opravdano je zaključiti da su stranke aneksom I. ugovora o radu ugovorile radni odnos na neodređeno vrijeme. Posebno pri tom valja imati na umu da Zakon u odredbi čl. 10. st. 1. propisuje, iako ne taksativno, pretpostavke za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme (kao iznimku), te da sporni ugovor ne sadrži odredbe koje bi upućivale na pretpostavku, kao niti određeno trajanje ugovora, a što odredba do opoziva sigurno nije. Budući da je pobijana tuženikova odluka o prestanku radnog odnosa donesena uz primjenu odredbe čl. 103. toč. 2. ZR, kojom je određen način prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme, ta odluka je nezakonita te postoji tuženikova obveza vratiti tužitelja na rad i naknaditi mu plaću za utuženo razdoblje.

Stoga je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su odbijeni kumulirani zahtjevi navedeni u naprijed citiranoj izreci prvostupanjske presude, a s obzirom da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer nije utvrđena visina naknade plaće, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu plaće i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u preostalom dijelu na temelju odredbe st. 1. istog članka nižestupanjske presude je valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

U Zagrebu, 03. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.