I Kž-382/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-382/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. ožujka 2002. broj K-139/01, u sjednici održanoj dana 23. srpnja 2002., saslušavši zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti, tako da ta sigurnosna mjera traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. Žalba opt. G.M. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G.M. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 7 mjeseci, u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 2001. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 173. st. 7. ZKP od optuženika je oduzeto 0,73 gr opojne droge heroin i plastična žličica sa tragovima heroina, te na temelju čl. 82. KZ imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 650,00 kn, dok je na temelju čl. 76. KZ prema optuženiku primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.

Optuženik je ujedno obavezan da naknadi troškove kaznenog postupka, pobliže označene i specificirane u tom dijelu izreke pobijane presude.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon razgledanja spisa u smislu čl. 383. st. 1. ZKP zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Iako se uvodno u žalbi optuženika ističe da se žalba podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržaj tog dijela žalbe svodi se na pobijane pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u skladu s obranom optuženika da on opojnu drogu koja je kod njega pronađena i oduzeta nije kupovao i posjedovao radi prodaje, nego isključivo za zadovoljenje svojih ovisničkih potreba.

Kako je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica, prema stajalištu žalitelja, izveo pogrešan zaključak da je optuženik opojnu drogu i prodavao drugim ovisnicima, te ga proglasio krivim zbog kaznenog djela označenog u izreci pobijane presude, umjesto zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, žalitelj smatra da je time povrijeđen kazneni zakon. U prilog takvom viđenju stvari u žalbi optuženika se posebno kritički analizira iskaz svjedoka I.E., za koji žalitelj smatra da je neuvjerljiv i nelogičan, te ukazuje na iskaz svjedoka T.B., koji kategorički tvrdi da "pizz" heroina nije kupio od optuženika, čime se pokušava osporiti zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik prodavao opojnu drogu svjedoku B., iako je komparativnim vještačenjem utvrđeno da droga pronađena u kući optuženika i ona oduzeta od svjedoka B. posjeduju ista kemijska svojstva.

Protivno izloženim žalbenim navodima, koji se u suštini svode na ponavljanje obrane optuženika i pobijanje sudačkog uvjerenja, utemeljenog na slobodnoj ocjeni dokaza u kaznenom postupku, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naveo je iscrpne, logične i uvjerljive razloge zašto je obranu optuženika ocijenio kao neosnovanu i suprotnu rezultatima dokaznog postupka, prije svega iskazima svjedoka I.E. i I.S., čija vjerodostojnost navodima žalbe nije uspješno dovedena u sumnju, te nalazu i mišljenju vještaka Centra za kriminalistička vještačenja glede porijekla droge pronađene kod optuženika i oduzete od svjedoka B.

Stoga je žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjena kao neosnovana, dok se u odnosu na navodno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi optuženika ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio, a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Protivno stajalištu izraženom u žalbi optuženika, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, prihvatio je od strane prvostupanjskog suda kao pravilnu utvrđene sve okolnosti koje u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 56. KZ utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, a prihvatio je i na tim okolnostima izraženi rezultat odmjeravanja kazne optuženiku za počinjeno kazneno djelo.

Naime, ako se ima u vidu svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ, te pravilno ocijeni značaj i pogibeljnost kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, koju je optuženiku izrekao prvostupanjski sud, nije prestroga kaznena sankcija, kako se ističe u žalbi optuženika, unatoč postojanju olakotnih okolnosti koje se tiču obiteljskih prilika optuženika i njegovog zdravstvenog stanja, koje okolnosti je uzeo u obzir i prvostupanjski sud, a koje same za sebe, u korelaciji sa utvrđenim otegotnim okolnostima, prije svega činjenicom ranije višestruke osuđivanosti optuženika, uz ostalo i zbog istovrsnog kaznenog djela, ne opravdavaju izricanje blaže kazne od one koju je optuženiku izrekao prvostupanjski sud.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. u svezi sa čl. 382. ZKP, ovaj sud je našao da je izreka prvostupanjske presude u odnosu na primjenu sigurnosne mjere iz čl. 76. KZ nedovoljno jasna i određena, jer nije određeno trajanje te sigurnosne mjere. Stoga je u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, preinačio u tom dijelu izreku prvostupanjske presude na način kao pod točkom I. izreke ove presude.

Isto tako, ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 382. ZKP u odnosu na sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ u svezi sa čl. 173. st. 7. KZ i oduzeo mu imovinsku korist u iznosu od 650,00 kn ostvarenu kaznenim djelom.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP, o žalbi optuženika presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. srpnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Ana Garačić, v. r.