Rev-2105/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2105/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan Maoduš, Stanka Jesenković i Stanislava Plazonić kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. - Š. D., koju zastupa pun. F. R., odvjetnik u D., protiv tuženika I. S. iz D., koga zastupa pun. M. U., odvjetnik iz D., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Dubrovniku od 29. ožujka 1990. br. Gž-519/87- 2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 31. kolovoza 1987. br. P 114/86, u sjednici održanoj dana 10. siječnja 1991,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 554.548,40 pr. dinara (5.545,50 konv, dinara) sa kamatom i parnični trošak u iznosu od 116.465 pr. dinara (11,65 konv. dinara).

Žalbu tuženika protiv prvostepene presude odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tuženik je izjavio pravovremeno reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu ili da se preinače i odbije tužbeni zahtjev tužitelja i njemu dosudi parnični trošak.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sporno je u ovom predmetu da li je tuženik dana 23. XII 1982. godine uplatio na svoju štednu knjižicu izdanu od tužitelja, iznos od 460.000 prijašnjih dinara, koji je istog dana sa te knjižice podigao nakon što mu je bio odobren kredit od tužiteljske banke u tom iznosu i položen na štednu knjižicu.

Tužitelj naime tvrdi da je tuženik podigao navedeni iznos sa svoje štedne knjižice, a da to u knjižici nije bilo evidentirano, pa kada je kasnije, do 12. IX 1984. godine, tuženik podizao sa te knjižice razne iznose oštetio je tužitelja za utuženi iznos.

Tuženik poriče tvrdnju tužitelja, da nije istog dana kada je podigao iznos od 460.000 pr. dinara sa štedne knjižice, taj isti iznos opet uložio na tu istu štednu knjižicu, već tvrdi da je to učinio, pa da je imao pokriće za sve one iznose koje je podizao do navedenog datuma.

Sudovi su udovoljili tužbenom zahtjevu, utvrdivši provedenim dokazima, a posebno pregledom knjigovodstvene evidencije banke i vještačenja, da tuženik nije navedenog dana (23. XII 1982. godine) uplatio na svoju štednu knjižicu iznos od 460.000 konv. dinara.

Ne stoji revizioni navod tuženika, da nije bilo činjenične podloge za utvrdjenja nižestepenih sudova o postupku tuženika, da se sve temelji na pretpostavkama sudova a posebno ne da je "zaključak suda ostao u čisto misaonoj sferi i ne može biti osnovom za presudjenje".

Nekoliko činjenica, koje nisu sporne, predstavljaju zaista dovoljno čvrste dokaze o tome, da tuženik nije položio navedeni iznos na svoju štednu knjižicu i da je iskoristio previd službenika koji nije u knjižici upisao podizanje iznosa od 460.000 pr. dinara.

To su, kako je navedeno i u presudama:

a) to što tuženik nije u tri godine (1982, 1983. i 1984.) upisivao kamatu (kod upisa kamata bi po nalazu vještaka sigurno bilo utvrdjeno da isplata, koja je učinjena i evidentirana u dokumentaciji banke, nije upisana u štednu knjižicu);

b) to da je tuženik prvu isplatu, nakon propusta banke, učinio tek 2. VI 1983. godine, a u medjuvremenu izvršio dvije uplate od 2.000 i 1.000 pr. dinara;

c) to da je tuženik uništio štednu knjižicu, kad je na njoj još bio polog od 500 dinara, a nakon što je (u drugoj banci 12. IX 1984. godine) podigao iznos od 69.000 dinara, te da knjižica nije bila iskorištena, jer je na njoj ostalo još slobodnih rubrika za upise isplata i uplata.

Sve navedene okolnosti, povezane sa ostalim činjenicama utvrdjenim u postupku, predstavljale su za nižestepene sudove osnovani razlog da nadju utvrdjenim, kako su navodi tužitelja točni iz čega slijedi da je tuženik podigao novac sa štedne knjižice a da nije imao pokrića za podignute svote, jer je iznos od 460.000 pr. dinara podigao 23.XII 1982. godine, a da ga nije nakon toga opet položio na svoju štednu knjižicu.

Navodi tuženika u reviziji idu zapravo na tvrdnju, da su odlučne činjenice pogrešno utvrdjene i revizija ističe u biti razlog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, što nije dozvoljeno u reviziji isticati, u smislu čl. 385. st. 3.

ZPP-a.

Bitna povreda, na koju tuženik ukazuje, kako se može razabrati iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a nije ostvarena jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, razumljive su, ne proturječe razlozima i u obrazloženju istih su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Kada je utvrdjeno, da je tuženik podizao novac sa štedne knjižice, na kojoj nije imao pokriće za sporni dio svote, onda je materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je tuženik obvezan da isplati podignutu a nepokrivenu svotu i negativne kamate koje su nastale zbog njegovog postupka.

Presude su dakle zakonite, revizija nije osnovana, jer pored istaknutih u njoj ne postoje ni razlozi iz čl. 354. st. 2. t. 10. u vezi čl. 386. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga odbijena i presudjeno je kao u izreci (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.