Legislator Case Law & Legislation
Gž R-1064/2018-2 AI generated

Court partially dismissed appeal, confirming employer's right to terminate contract but awarding damages for wrongful dismissal.

Case Number Gž R-1064/2018-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal dismissed the employee's appeal regarding the employer's right to terminate the employment contract but modified the damages award. While the employer's extraordinary termination was confirmed as invalid, the court upheld the lower court's finding that the employee's claim for damages exceeding 16,770.00 kuna was unsupported. Consequently, the judgment was partially overturned to award damages based on three months' salary, aligning with the statutory cap for wrongful dismissal cases.

Legislator headnote

AI generated

Članak 125. stavak 1. Zakona o radu; Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuđiti mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih i ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika.

Keywords

AI generated
wrongful dismissal damages extraordinary termination statutory cap compensation employment contract invalidity labor dispute appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 125. stavak 1. ZR-a
čl. 154. stavak 2. ZPP-a
čl. 155. ZPP-a
čl. 368. stavak 1. ZPP-a
čl. 373.a stavak 2. ZPP-a
čl. 166. stavak 2. ZPP-a

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj: 38 Gž R-1064/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Miljenka Pospiša, predsjednika vijeća, Daniele Ukić, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Diane Preglej, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. iz B. G., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O.., protiv tuženika B. d.o.o. O.., OIB: .., kojeg zastupaju punomoćnici R. V. i S. B., odvjetnici u O.., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-502/17-

6 od 13. lipnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja I. I. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-502/17-6 od 13. lipnja 2018. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora iznad iznosa od 16.770,00 kuna sa zatraženim kamatama na taj iznos (za iznos od 22.360,00 kuna), u stavku prvom u dijelu pod točkama II. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu pod stavkom I. točka I. izreke, u dijelu pod točkom II. izreke izuzev za iznos od 22.360,00 kuna sa zatraženim kamatama na taj iznos, i točkom III. tog stavka, te u dijelu pod stavkom II. izreke i sudi:

"1. I/ Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika B. d.o.o. iz O.., od 27. travnja 2016., kojom se izvanredno otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2007., tužitelju I. I. iz B. G., OIB: .., nedopuštena, te da radni odnos tužitelja nije prestao.

II/ Utvrđuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. ožujka 2007., s danom 29. travnja 2016., te je tuženik B. d.o.o. O.., dužan tužitelju I. I. iz B. G., OIB: .., naknaditi štetu zbog sudskog raskida ugovora radu, u iznosu od 16.770,00 kuna bruto, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od 30. travnja 2016. godine do isplate, u roku od osam dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Nalaže se tuženiku B. d.o.o. naknaditi tužitelju I. I. troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kuna, u roku od osam dana."

III. Nalaže se tuženiku B. d.o.o. nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u povodu žalbe u iznosu od 781,25 kuna, u roku od osam dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika B. d.o.o. za naknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, u stavku prvom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika, kojom se izvanredno otkazuje tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklopljen 1. ožujka 2007., kao nedopušten, te da radni odnos tužitelja nije prestao (točka I.). Nadalje, odbijen je dio zahtjeva kojim se utvrđuje sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2007. s danom 29. travnja 2016., te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 39.130,00 kuna bruto sa zatraženim kamatama (točka II.), te zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (točka III.). Ujedno je, u stavku drugom, naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.990,00 kuna.

Protiv navedene presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP) predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Zahtijeva trošak parničnog postupka u povodu žalbe.

U odgovoru na žalbu tuženik se protivi osnovanosti navoda žalbe, predlaže istu odbiti i zahtijeva trošak parničnog postupka u povodu žalbe.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Prvostupanjski sud pravnog je shvaćanja da je u ovoj pravnoj stvari ostvarena po tužitelju osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa neopravdanim izostankom tužitelja s posla, jer da se tužitelj nakon prestanka privremene spriječenosti za rad nije odmah javio poslodavcu, a što da je bio dužan, kao i dolaziti na posao. S obzirom na to da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odbija i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i s tim u vezi zahtjev za naknadu štete.

U ovoj pravnoj stvari tuženik je tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 27. travnja 2016., zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez obveze poštivanja propisanog otkaznog roka, s obrazloženjem da je tužitelju bolovanje zaključeno s danom 5. travnja 2016., zbog čega da je tužitelj bio u obvezi javiti se na rad 6. travnja 2016., a da se tužitelj sve do donošenja doznaka 27. travnja 2016. o zaključenom bolovanju nije javljao poslodavcu, opravdao svoj izostanak ili došao na posao. Ujedno je u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu navedeno da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući da iznese svoju obranu. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi (Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad od 5. travnja 2016.) da je tužitelju 5. travnja 2016. zaključena privremena nesposobnost za rad, da se (Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 21. siječnja 2016.) ovdje tužitelju, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, priznaje, počevši od 12. ožujka 2015., pravo na invalidsku mirovinu, zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. To rješenje je postalo pravomoćno 12. veljače 2016., te je ista obavijest dostavljena i poslodavcu i osiguraniku, ovdje tužitelja, te izabranom liječniku ovdje tužitelja.

Prema odredbi članka 116. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14. – dalje u tekstu: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno i određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema odredbi članka 119. stavak 2. ZR-a, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Već i u ranijoj odluci u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud je izrazio svoje pravno shvaćanje da je, načelno, činjenica neopravdanog izostanka s posla u dužem periodu razlog da se izvanredno otkaže ugovor o radu i da, načelno, neopravdani izostanak u duljem periodu s posla predstavlja takvu okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući radniku da iznese svoju obranu, ali je naglašeno da navedeno treba cijeniti u okviru konkretnih okolnosti slučaja.

S tim u vezi, iz iskaza tužitelja proizlazi da je on zaprimio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 21. siječnja 2016., te obavijest o pravomoćnosti tog rješenja, i to obavijest negdje u travnju mjesecu 2016., da se on obratio svome liječniku krajem mjeseca travnja radi izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad - doznaka za bolovanje - i to 27. travnja 2016., u kojem trenutku je saznao da mu je zaključeno bolovanje, da se prethodno javio tuženiku i to nakon što je zaprimio obavijest o pravomoćnosti rješenja HZMO-a, a radi rješavanja svog radnopravnog statusa, te da su o istom i pregovarali, a o čemu i postoji dokumentacija u spisu. Liječnik primarne zdravstvene zaštite tužitelja, svjedok dr. M. K., iskazao je da je on po zaprimanju obavijesti o pravomoćnosti spomenutog rješenja HZMO-a 5. travnja 2016., zvao kontrolora Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pri nadležnoj područnoj upravi, radi konzultacije što mu je dalje činiti, te mu je rečeno da treba zaključiti bolovanje s danom kada je dobio rješenje, što da je on i učinio i napisao doznake o zaključenju bolovanja, po koje da je tužitelj došao, ali da ne zna kad je tužitelj to učinio. On je iskazao i to da je „u ponedjeljak zvao kontrolora“, što znači, kraj činjenice da je 5. travnja 2016. bio utorak, da je zvao naredni ponedjeljak, a to je bio 11. travnja 2016. Iskazao je da se on ne može sjetiti je li tužitelj obaviješten da mu je zaključeno bolovanje, da je moguće da je došao po doznake 10, 15 dana kasnije. U kasnijem iskazu navodi da je on u obvezi izvijestiti pacijenta o zaključenom bolovanju te da je to i ovdje učinio i da to bude otprilike u roku sedam dana.

Navedeni svjedok kontradiktorno i neprecizno iskazuje vezano za odlučnu činjenicu je li on neposredno 5. travnja 2016. nazvao pacijenta, tužitelja, i priopćio mu da je bolovanje tužitelja zaključeno i da može doći po doznake.

Stoga, kraj činjenice da ni sam liječnik tužitelja ne iskazuje jasno vezano za navedeno, za zaključiti je da je istinita tvrdnja tužitelja koju on ističe u postupku, i koju svojim iskazom potvrđuje, a drugim dokazima nije dovedeno u sumnju, a to je, da tužitelj imao saznanje da je bolovanje zaključeno tek pri dolasku po doznake za bolovanje za taj mjesec, te da ga se prethodno nije pozvalo od strane liječnika primarne zdravstvene zaštite na preuzimanje doznake. Pri tome, tužitelj nema pravno znanje što znači činjenica da mu je doneseno rješenje HZMIO sadržaja kojim se priznaje pravo, zbog nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti, na invalidsku mirovinu, odnosno posljedice takve odluke u odnosu na „otvoreno“ bolovanje. Pri tome sam liječnik primarne zdravstvene zaštite nije u tom trenutku imao znanje na koji način postupiti u svezi s bolovanjem tužitelja, već je zvao kontrolora HZZO-a, dakle, nije ni on imao znanje o posljedicama tog rješenja, pa nije za očekivati da ga ima tužitelj kao o tome neuka osoba.

Stoga je, po pravnom shvaćanju ovog suda, bilo opravdano da se u smislu odredbe članka 119. stavak 2. ZR-a, prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelja omogući njemu kao radniku da iznese svoju obranu i da se u kontekstu iste donese daljnja odluka. To pogotovo kada se sagleda da je tužitelj zbog povrede na radu bio na bolovanju od 8. prosinca 2012. Pored toga, rješenje HZMIO dobio je i poslodavac, pa je i on na odgovarajući način mogao reagirati, da je imao dobru volju, kraj činjenice, a što i sam prvostupanjski sud nalazi utvrđenim, da je tužitelj sa suprugom, 8. travnja 2016., bio kod njega.

Nadalje, iz iskaza stranaka proizlazi da su oni u travnju mjesecu bili u komunikaciji i da su pregovarali o radnopravnom statusu tužitelja, doduše, različito iskazuju o sadržaju tih razgovora.

Stoga u situaciji kada tužitelj nije imao saznanja da mu je zaključeno bolovanje, već je bio u uvjerenju da mu je i za taj mjesec „otvoreno bolovanje“, onda se ne bi moglo smatrati da je izostanak neopravdan, s pozicije njegove krivnje. U tom smislu mu je upravo trebalo omogućiti obranu i istu cijeniti.

Jednako tako, izostanak pravovremenog saznanja tužitelja o zaključenju njegovog bolovanja, u kontekstu činjenice da je istome zaključeno bolovanje po nadležnom liječniku po proteku datuma s kojim je trebalo biti zaključeno, da tužitelja očigledno nitko o tome nije kontaktirao, već je uobičajeno došao krajem mjeseca po doznake, zatim s obzirom na činjenicu da je tužitelj s poslodavcem u razdoblju po datumu zaključenja bolovanja, a povodom rješenja HZMIO dolazio kod poslodavca i s njim kontaktirao, u spornom razdoblju, onda su netočni navodi iz obrazloženja odluke o otkazu da se radnik od zaključenja bolovanja nije javljao poslodavcu, i došao na posao.

Zbog svega navedenog ovaj sud je pravnog shvaćanja da nije ostvarena pretpostavka iz citirane odredbe - ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć - jer ovaj sud zaključuje da u kontekstu obrane tužitelja nastavak rada kod poslodavca, na odgovarajućem radnom mjestu prema preostaloj radnoj sposobnosti, je bio moguć.

S obzirom na to da je već ranijom odlukom upozoreno da prema odredbi članka 125. stavak 1. ZR-a – ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih i ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, - te da vezano za primjenu navedene odredbe, činjenično stanje nije utvrđeno, a što je opet izostalo, to je ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja donio odluku o visini naknade štete.

Stoga, ovaj sud prihvaća neosporenu tvrdnju tužitelja o visini njegove plaće od 5.590,00 kuna te mu dosuđuje naknadu štete na bazi tri mjesečne plaće, odnosno 16.770,00 kuna, uz prethodni sudski raskid ugovora o radu s danom 29. travnja 2016. Iznad tog iznosa dio zahtjeva tužitelja je odbijen.

Posljedično se preinačuje odluka o trošku, te je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, koji se u cijelosti protivio osnovanosti osnove zahtjeva, odbijen. Tužitelju je priznato, sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, trošak zastupanja po odvjetniku. Prema vrijednosti predmeta spora od 39.130,00 kuna, prema Tbr. 7. točka 2. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br.: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) tužitelju pripada od preinačenja tužbe 2. ožujka 2017. za svaku punu radnju 1.000,00 kuna, što znači trošak zastupanja na ročištu tog dana, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 16. svibnja 2017., a sve to prema polovičnom uspjehu s novčanim zahtjevom, odnosno 50 % tog troška, te u istom omjeru trošak pristupa na ročište za objavu, dakle 250,00 kuna. Sve ranije poduzete radnje treba odmjeriti prema Tbr. 7. točka 2. Tarife, što iznosi jednokratno 2.000,00 kuna, a to je trošak sastavljanja tužbe i zastupanja na ročištu 14. listopada 2016. Podnesak od 2. ožujka 2017. obuhvaćen je troškom koji mu je priznat – trošak sastavljanja tužbe. Dakle, tužitelju koji je s nenovčanim zahtjevom uspio u cijelosti priznat je jednokratan trošak od 2.000,00 kuna, uz PDV, što je iznos od 2.500,00 kuna. Tome je pribrojen trošak od 2.500,00 kuna, također uz PDV, nastao po preinačenju tužbe, u visini od 3.125,00 kuna, što sve zajedno iznosi 5.625,00 kuna. Dokaz o plaćanju troška svjedoku ne prileži spisu, pa isti nije mogao biti priznat tužitelju.

Tužitelju je dosuđen trošak sastavljanja žalbe, također prema polovičnom uspjehu, u iznosu od 781,25 kuna, prema Tbr. 10. točka 1. Tarife. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu, jer osim što ta radnja nije potrebna za vođenje spora, taj trošak mu ne pripada ni po načelu uspjeha u sporu.

Žalba tužitelja odbijena je kao djelomično neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena za iznos iznad 16.770,00 kuna na temelju ovlasti iz odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Presuda je preinačena u preostalom dijelu na temelju odredbe članka 373.a stavak 2. ZPP-a.

Odluka o trošku donesena je na temelju ovlasti iz odredbe članka 166. stavak 2. ZPP- a.

U Zagrebu 4. rujna 2018.

Predsjednik vijeća:

Miljenko Pospiš