Legislator Case Law & Legislation
Revr-121/2007-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal in football player contract dispute where player's own request terminated the agreement.

Case Number Revr-121/2007-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that rejected a claim for unpaid contract payments. The plaintiff had previously requested the Football Association's player status commission to terminate the employment contract, which the commission did, thereby releasing the club from further obligations. The court held that since the plaintiff voluntarily sought the contract's termination and accepted the resulting release, they could not later claim breach of contract damages.

Legislator headnote

AI generated

čl. 392. a. ZPP; čl. 393. ZPP: A party cannot claim breach of contract damages after voluntarily requesting the termination of the contract and accepting the release from the other party's obligations resulting from that termination.

Keywords

AI generated
football player contract voluntary contract termination release from obligations claim for damages player status commission contractual release unjustified appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku
Ovaj sud je ispitao reviziju samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 21. i 22. Pravilnika o statusu igrača
Zakon o radu

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 121/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., protiv tuženika H. n. k. „H.“ S., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2556/05 od 14. rujna 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-767/01 od 11. studenog 2004., u sjednici održanoj 29. studenog 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 8. veljače 2001. do konačne isplate i uz naknadu troška postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 71.675,00 kn.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje (kako je to vidljivo iz sadržaja prijedloga).

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je ispitao reviziju samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).

Drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te je pravilno utvrdio da činjenica što se prvostupanjski sud donoseći odluku pogrešno pozvao na odredbe Pravilnika o statusu igrača Nogometnog saveza Hrvatske iz 2005. nije bila od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, a na koju opisno ukazuje revident.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 60.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema obvezi koju je preuzeo sklapajući sa tužiteljem Ugovor o radu (ugovor igrača profesionalca) 16. srpnja 2000. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporna osnovanost zahtjeva tužitelja.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da su stranke 16. srpnja 2000. sklopile ugovor o radu na temelju kojeg tuženik zapošljava tužitelja kao profesionalnog igrača, za tri natjecateljske godine i vrijedi do 31. srpnja 2003., osim ako bude raskinut na način propisan odredbama Pravilnika o statusu igrača,

- da se tuženik na temelju spomenutog ugovora između ostalog obvezao tužitelju isplatiti za razdoblje 2000/2001 novčanu naknadu u iznosu od 130.000,00 DEM u obrocima pobliže označenim u čl. 8. ugovora,

- da su toč. 12. ugovora stranke dogovorile da se ukupno postignuti transfer pri odlasku tužitelja u drugi klub dijeli u omjeru 60% klubu – 40% igraču,

- da je po zahtjevu tužitelja odlukom Komisije za status igrača udruženja klubova Prve hrvatske nogometne lige (u daljnjem tekstu: Komisija za status igrača) od 16. ožujka 2001. broj 150/01 raskinut navedeni ugovor o radu na štetu tuženika, kojim je u toč. 2. odluke određeno da tuženik nakon raskida ugovora nije dužan ispuniti svoje dospjele ugovorne obveze prema tužitelju, ali nema pravo tražiti naknadu za igrača nastalu u poslu raskinutog ugovora prilikom prelaska u drugi klub,

- da je tužitelj po raskidu predmetnog ugovora sklopio ugovor o radu s drugim klubom, a prilikom prelaska u drugi klub tuženiku nije isplaćen iznos od 60% postignutog transfera.

Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 14. st. 3. Zakona o športu ("Narodne novine", broj 111/97) čije se odredbe trebaju primijeniti u konkretnom slučaju propisano je da profesionalni klubovi s osobama koje profesionalno obavljaju poslove u sudjelovanju u športskim natjecanjima (športaši profesionalci) zaključuju ugovor o profesionalnom igranju kojima uređuju pitanja naknada za igranje i drugih primanja za sudjelovanje u športskom natjecanju, te opseg drugih prava i obveza dok se prema odredbi čl. 4. tog Zakona status profesionalnog sportaša kao i prava i obveze u svezi njegova rada, osiguranja i dr. uređuje aktima profesionalnog kluba.

Iz odredbe čl. 3. ugovora koji su stranke sklopile 16.srpnja 2000. proizlazi da su stranke složno utvrdile da će se pridržavati propisa Hrvatskog nogometnog saveza, a poglavito Statuta Hrvatskog nogometnog saveza (Statut HNS), Pravilnika o statusu igrača, Pravilnika o nogometnim natjecanjima te statuta i drugih akata kluba.

Odredbom čl. 24. Pravilnika o statusu igrača Hrvatskog nogometnog saveza koji je donio Izvršni odbora Hrvatskog nogometnog saveza temeljem čl. 36. Statuta HNS na sjednicama održanim 14. svibnja 1998., 5. lipnja 1998., 17. rujna 1998., 19. ožujka 1999 (u daljnjem tekstu Pravilnik), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu između stranaka, propisano je da se svi sporovi između klubova i igrača rješavaju isključivo u okviru nogometne organizacije.

Kraj nesporne činjenice da tuženik svoje obveze prema tužitelju preuzete ugovorom o radu od 17. srpnja 2000. nije izvršavao, tužitelj je, polazeći od odredbe čl. 3. sklopljenog ugovora o radu, stavio Komisiji za status igrača zahtjev za raskid ugovora o radu. Spomenuta komisija je odlukom broj 85/01 od 26. veljače 2001. naložila tuženiku da u roku od 8 dana ispuni svoje dospjele obveze prema tužitelju preuzete ugovorom o radu, no kako tuženik po toj odluci nije postupio, Komisija je odlukom broj 150/01 od 16. ožujka 2001. po zahtjevu tužitelja raskinula spomenuti ugovor na štetu kluba te donijela odluku da nakon raskida ugovor tuženik nije dužan ispuniti svoje dospjele obveze prema tužitelju, ali da nema pravo potraživati naknadu za igrača prilikom prelaska u drugi klub.

Imajući u vidu činjenice koje su utvrđene tijekom postupka nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Tužitelj je poštujući odredbe ugovora kojima je propisano da će se stranke pridržavati propisa Hrvatskog nogometnog saveza, poglavito Statuta HNS, Pravilnika o statusu igrača te Pravilnika o nogometnim natjecanjima i dr., zatražio od Komisije za Status igrača raskid ugovora o radu, koja je primjenjujući ovlaštenja iz odredbe čl. 21. i 22. Pravilnika odlučila da nakon raskida ugovora tuženik nije dužan ispuniti svoje dospjele obveze prema tužitelju, ali da nema pravo potraživati naknadu za igrača nastalu po osnovi raskinutog ugovora prilikom prelaska u drugi klub. Tijekom postupka tužitelj nije pružio dokaz da bi pobijao predmetnu odluku te je ista konačna.

Tužitelj se suglasio s odredbama spomenute odluke u dijelu u kome je odlučeno da se raskida ugovor o radu između njega i tuženika koji je sklopljen 16. srpnja 2000. te je poštujući spomenutu odluku po raskidu ugovora sklopio ugovor o radu s novim klubom. Iz ponašanja tuženika je vidljivo da se suglasio sa spomenutom odlukom jer u trenutku kada je tužitelj po raskidu predmetnog ugovora sklopio ugovor o radu s drugim klubom prilikom prelaska u taj klub tuženik nije tražio iznos od 60% od postignutog transfera.

Ovaj sud slaže sa nižestupanjskim sudovima da tužitelj u ovom predmetu neosnovano potražuje od tuženika da mu plati dospjele ugovorne obveze prema ugovoru broj 709 od 16. srpnja 2000., jer je taj ugovor Komisija za status igrača raskinula na njegov zahtjev i temeljem ovlaštenja iz čl. 22. st. 2. alineja 1. Pravilnika oslobodila tuženika obveze da ispuni svoje dospjele ugovorne obveze prema tužitelju.

Neosnovani su revizijski navodi da bi se jedino o pitanju isplate spornog iznosa trebalo odlučiti primjenom odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 137/04 – pročišćeni tekst) To iz razloga što su stranke odlukom Komisije za status igrača razriješile svoje međusobne odnose koji su nastali raskidom ugovora o radu broj 709 od 16. srpnja 2000., pa tako i pitanje isplate spornog iznosa koji tužitelj potražuje u ovom predmetu, a koje obveze je tuženik oslobođen odlukom od 16. ožujka 2001. i koja odluka je konačna, jer ju tužitelj nikad nije pobijao. Postupajući po zahtjevu tužitelja Komisija za status igrača je, kao nadležno tijelo za rješavanje spora nastalog iz odnosa klub- igrač, razriješila ugovorni odnos stranaka na način kako je to predviđeno odredbama Pravilnika, a na čijim je odredbama i utemeljen ugovor o radu, koji je regulirao odnos između stranaka.

Iz iznesenog razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. studenog 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.