I Kž-1010/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1010/04-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 17. rujna 2004. broj K-79/04, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božicu Cvjetko, u sjednici održanoj dana 13. srpnja 2005. godine

r i j e š i o j e:

I/ Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda se u k i d a i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/ Uslijed odluke pod I/ žalba opt. S. B. je bespredmetna.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu je presudom od 17. rujna 2004. broj K-79/04 opt. S. B. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00 – ZID KZ), te ga po čl. 173. st. 2. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju kaznu je, po čl. 63. st. 1. KZ, optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. prosinca 2003. do 17. rujna 2004., po čl. 173. st. 7. KZ optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to 0,17 gr droge heroin, 42 kom. Heptanon tableta, te 0,19 gr opojne droge heroin, privremeno oduzete svjedoku M. M., koja droga će se po pravomoćnosti ove presude uništiti, a po čl. 82. st. 1. KZ odlučio je od optuženika oduzeti imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom u iznosu od 100,00 kn. Po čl. 122. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženika je obavezao nadoknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.700,00 kn.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju B. T.M., odvjetniku iz S..

I Kž 1010/04-3

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija žalbom zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama, predlažući da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači u odluci o kazni, tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. S. B. po branitelju prvostupanjsku presudu pobija žalbom zbog odluke o kazni, predlažući da se ona preinači tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u visini posebnog minimuma kazne za predmetno kazneno djelo.

Prvostupanjski sud je, po čl. 372. ZKP, primjerke žalbi dostavio protivnim stranama radi odgovora, na do sjednice vijeća drugostupanjskog suda državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika, niti je pak optuženik podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje ih je ovom sudu vratilo uz podnesak od 29. prosinca 2004. broj KŽ-DO-2022/04, kojim se predlaže žalbu državnog odvjetnika uvažiti, a žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti.

Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko ustrajala je kod navoda iz podneska od 29. prosinca 2004. godine.

Žalba državnog odvjetnika osnovana je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uslijed čega je postalo bespredmetno razmatrati žalbeni osnov povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenim sankcijama, koji su u državnoodvjetničkoj žalbi istaknuti, kao što je postalo bespredmetno razmatrati i žalbu optuženika, u kojoj je istaknut osnov pobijanja zbog odluke o kazni.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP prvostupanjsku presudu ispitao iz osnova iz kojih je žalbama pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je i postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11., i je li glavna rasprava, protivno odredbama ovog Zakona, održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja. Pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene prethodno naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Drugostupanjski sud je također po službenoj dužnosti po čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP ispitao i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, no pri tome nije našao da bi bila ostvarena ovakva povreda kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika:

Žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana je samo u dijelu u kojem se prvostupanjska presuda pobija zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ počinio u njenoj izreci opisanim radnjama i to dana 12. prosinca 2003. u Splitu, na Brdima, u ulici Put Brda br.3., na način da je kroz prozor svog stana M. M., premda za to ne posjeduje ovlaštenje,

I Kž 1010/04-3

prodao i predao jedan omot opojne droge heroina težine 0,19 gr, pri čemu je zatečen po djelatnicima policije PU Splitsko-dalmatinske, a koja droga se nalazi na popisu opojnih droga ("Narodne novine" broj 27/02), a nije utvrdio da je optuženik kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, počinio i time što je 17. prosinca 2003., kada je zatečen po redarstvenim vlastima, istima izručio jednu PVC vrećicu heroina težine 0,17 gr, te 13 tableta Heptanona, što da je u izreci pobijane presude ispušteno, iako je bilo naznačeno u navodima optužnice i to dokazano. Naprotiv, državni odvjetnik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu žalbom pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja još i zbog toga što je prvostupanjski sud ispustio iz optužnice dio navoda o tome da je optuženik 16. prosinca 2003., na istom mjestu, u vremenu od 11,45 sati, odnosno u 13,00 sati predao heroin najprije jednom, a potom i drugom nepoznatom muškarcu.

Naime, drugostupanjski sud prihvaća razloge koje je prvostupanjski sud iznio u obrazloženju pobijane presude u odnosu na predaju heroina dvojici nepoznatih muškaraca dana 16. prosinca 2003. (str. 3. odlomak 5., str. 4.-6. odlomak 1.). I po ocjeni drugostupanjskog suda su iskazi svjedoka – policajaca I. B., M. P. i M. U., nedovoljno određeni u opisima predaje bilo kakvog predmeta, a kamoli heroina, dvojici nepoznatih muškaraca, koji nisu zaustavljeni, pregledani, niti je nad njima izvršena pretraga osoba. Oni nisu izručili policiji nikakve predmete, a kamoli opojnu drogu. Objašnjenje svjedoka I. B. o tome da su iz operativnih razloga propustili ovu dvojicu muškaraca legitimirati i nad njima vršiti daljnje operativne radnje radi utvrđenja počinjenja kaznenog djela i osobe počinitelja, je sa stajališta operativnosti redarstvenih vlasti možda, opravdano, ali s druge strane, takvo postupanje redarstvenih vlasti za kazneni postupak rezultiralo je izostankom dokaza koji bi omogućio sudu pouzdano zaključivanje o odlučnoj činjenici da li je optuženik opojnu drogu prodavao i toj dvojici nepoznatih muškaraca. Stoga je prvostupanjski sud, slijedom odredbe čl. 3. st. 2. ZKP, opravdano dvojbu oko tog pitanja razriješio presudom na način povoljniji za optuženika, našavši da nije dokazano da bi optuženik vršio predaju heroina, toj dvojici muškaraca.

Prvostupanjski sud je, međutim, glede činjenice da je optuženik dana 17. prosinca 2003., zatečen po djelatnicima redarstvenih vlasti, ovima izručio PVC vrećicu heroina težine 0,17 gr i 13 komada Heptanon tableta, kao i glede činjenice da je istog dana, 17. prosinca 2003., pri pretrazi njegovog stana i drugih prostorija pronađeno još 29 tableta Heptanona, iz sadržaja provedenih dokaza izveo pogrešne zaključke o pitanju postojanja odlučnih činjenica, koje tvore obilježje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ, odnosno iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi sa čl. 25. ZID KZ, na što državni odvjetnik u žalbi s pravom ukazuje.

Po čl. 369. st. 2. ZKP pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji ako je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad sadržaj isprava, zapisnik o izvedenim dokazima ili tehničkim snimkama ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice.

Naime, iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 17. prosinca 2003. (list 4, 6 i 9), kao i iz zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija od 17. prosinca 2003. (list 12 i 13), te iz zapisnika o vještačenju Centra za krim. vještačenja "Ivan Vučetić" MUP-a RH od 07. siječnja 2004. (list 47-49), koje dokaze i obrana smatra istinitima, proizlazi da se u PVC vrećici koju je optuženik dragovoljno predao djelatnicima redarstvenih vlasti, nalazio heroin težine 0,17 gr, a u 13 tableta Heptanona, koje je optuženik dragovoljno predao djelatnicima

I Kž 1010/04-3

redarstvenih vlasti, odnosno 29 tableta Heptanona, koje su pronađeni kod njega u stanu prilikom pretrage stana i drugih prostorija, nalazi se metadon kao djelatni sastojak. Tijekom dokaznog postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao da optuženik ima ovlaštenje za držanje heroina, a njegova obrana da je, kao dugogodišnji ovisnik o heroinu, manipulirao s terapijom Heptanona, nije provjerena bilo kakvim dokazom iz kojega bi proizlazilo da je on Heptanon nabavljao temeljem liječničkog recepta, kao lijek kojim bi terapija odvikavanja od konzumiranja opojnih droga bila provođena.

Prvostupanjski sud je, unatoč sadržaju izloženih dokaza, odnosno odsustva kakvih drugih dokaza o ovlaštenju optuženika da drži opojne droge, zaključio da on ovdje razmatranom radnjom držanja opojnih droga nije ostvario obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, dajući za takvo utvrđenje razloge (str. 6. odlomak 2 i 3), da sud ne vidi nikakvu svrhu navođenja u činjeničnom opisu optužnice onoga što se događalo 17. prosinca 2003., a to se događalo pet dana nakon učina za koji je optuženik proglašen krivim i osuđen, pa da zbog toga prvostupanjski sud smatra da se ovdje radi samo o paušalnom navođenju tih podataka, tim prije kada se iz stručnog nalaza i mišljenja jasno može zaključiti da je optuženik u to vrijeme, a i inače, bio dugogodišnji ovisnik o heroinu. Količina heroina koja je tada kod njega pronađena, da je količina karakteristična za jedan "piz", pa bi se tu eventualno moglo govoriti samo o posjedovanju heroina za osobnu uporabu, no da to nije predmet ovog kaznenog postupka, kao i da sud nije vezan pravnim opisom i pravnom kvalifikacijom kaznenog djela iz optužnice, u kojoj da niti u pravnom, niti u zakonskom opisu nije označeno kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, već je S. B. optužen isključivo za neovlaštenu prodaju i posjedovanje tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom, radi prodaje, a koje djelo je u optužnici kvalificirano po čl. 173. st. 2. KZ. Uz ovo da je provedenim vještačenjem heroina utvrđeno da je heroin kojeg je predao svjedoku M. M. različitog kemijskog sastava od onog heroina koji je optuženik dragovoljno predao djelatnicima redarstvenih vlasti. Najzad, da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. B. U. proizlazi da je optuženik "dugogodišnji ovisnik o heroinu, da je u vrijeme učina kaznenog djela manipulirao terapijom Heptanona", za koji Heptanon optuženik u obrani navodi da ga je tijekom liječenja dobivao od svog liječnika u ambulanti na B., no da sud nije imao mogućnosti, ni načina utvrditi koliko je tableta Heptanona optuženik legalno dobio, koliko bi ih on osobno konzumirao da su nisu pronađene i oduzete.

Slijedom ovakvih razloga prvostupanjski sud je u izreci pobijane presude izostavio prethodno razmatrane navode iz optužnice o tome da je optuženik dana 17. prosinca 2003. posjedovao 0,17 gr heroina i ukupno 42 tablete heptanona.

Drugostupanjski sud za sada, ne prihvaća, navedene razloge prvostupanjskog suda.

Naime, prvostupanjski sud je, pošavši od pogrešnog shvaćanja odredbe čl. 350. ZKP, zaključio da utvrđene činjenice posjedovanja spomenute količine opojne droge heroin, odnosno tableta Heptanon, postupajući povodom optužnice u kojoj se ove radnje optuženika podvode pod odredbu čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, ne može podvoditi pod odredbu čl. 173. st. 1. KZ (u kojoj je propisano da kazneno djelo zlouporabe opojnih droga čini tko neovlašteno posjeduje tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama), a potom pod odredbu čl. 61. KZ u kojoj je u st. 1., propisano da te odredbe ovog Zakona o stjecaju kaznenih djela neće primijeniti kad počinitelj počini produljeno kazneno djelo, u st. 2. ovog članka istog Zakona propisano da je produljeno kazneno djelo počinjeno

I Kž 1010/04-3

kad je počinitelj s namjerom počinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja, s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti što ih povezuju i čine jedinstvenu cjelinu, te najzad, u st. 3. ovog članka istog Zakona, propisano je, između ostalog, ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima, da će sud izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela. Prvostupanjski sud je u ovom kaznenom postupku već ukidnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2004. broj I Kž-450/04-5 (list 101-106) bio načelno upozoren da je u kaznenom postupku povodom predmetne optužnice, bio ovlašten po čl. 350. st. 2. ZKP, dio navoda iz optužnice o postojanju odlučnih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ podvesti pod ovu odredbu kaznenog zakonodavstva, a potom, ako utvrdi da one radnje kojima je optuženik ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, koje su navedene u izreci pobijane presude, čine jedinstvenu cjelinu s ovdje razmatranim, preostalim radnjama optuženika, takvu, ukupnu djelatnost optuženika podvesti pod odredbu čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, u vezi čl. 61. KZ, pri čemu ne bi prekoračio identitet optužbe glede objektivnog učina djela. Ako bi se pak, obzirom na utvrđenje odlučnih činjenica moglo zaključiti da se radi tek o prividnom stjecaju kaznenih djela iz čl. 173. st. 1. KZ i iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, tada bi potonje djelo konzumiralo prvo navedeno djelo, koje bi obuhvatilo sve opisane radnje iz optužnice, naravno, samo one za koje je dokazano da ih je optuženik počinio. Ni pri tome sud ne bi prekoračio objektivni identitet optužbe.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u točki I/ izreke ovog rješenja (čl. 388. st. 1. ZKP).

Na žalbu optuženika:

Žalba optuženika je uslijed razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog ukidanja prvostupanjske presude i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje po čl. 388. st. 1. ZKP, obzirom da je podnesena jedino zbog odluke o kazni, postala je bespredmetna.

Prvostupanjski sud će po čl. 393. st. 1., 2. i 3. ZKP za suđenje kao osnovu uzeti prijašnju optužnicu osim u dijelu koji se odnosi na optuženikove radnje od 16. prosinca 2003. na novoj glavnoj raspravi strankama će dopustiti isticanje novih činjenica i iznošenje novih dokaza, iznova će provesti potrebne i raspoložive dokaze, iznova ih ocijeniti sukladno odredbi iz čl. 351. ZKP, glede vjerodostojnosti i njihovog značenja za utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu će raspraviti i sva sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u ovom rješenju i tek tada će donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 13. srpnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.