Gž-2343/2017-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-2343/2017-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tajani Polić, u pravnoj stvari I-tužitelja V. Š. i II-tužiteljice F. Š., obje iz Z., oboje zastupani po punomoćnicima A. Š. i M.Š., odvjetnicima iz Z. protiv tuženika GRAD Z., Z., zastupan po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. 8-P-2577/2015 od 1. kolovoza 2017. godine, 02. siječnja 2018. godine

r i j e š i o j e

I Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje suda prvog stupnja, osim za iznos od 4.437,50 kn.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e s e rješenje suda prvog stupnja za iznos od 4.437,50 kn i sudi:

"Tužitelji V. Š. i F. Š. dužni su u roku od 15 dana platiti tuženiku Gradu Z.trošak parničnog postupka u iznosu od 4.437,50 kn."

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tuženika radi naknade troškova parničnog postupka.

Protiv tog rješenja žali se tuženik pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava budući smatra kako sud prvog stupnja nije na pravilan način primijenio odredbu čl. 154. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje ZPP). Predlaže žalbi udovoljiti i dosuditi mu trošak u visini zatraženoj troškovnikom priloženim u spis.

Žalba je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja utvrđuje kako su tužitelji u veljači 2006. godine podnijeli tužbu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe sukladno rješenju ovršnog suda od 16. siječnja 2006. kojim su upućeni na pokretanje takve parnice. Zatim da je tuženik kao ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu uslijed čega se ovršni postupak obustavlja rješenjem od 3. veljače 2016. godine koje je postalo i pravomoćno. U ovom parničnom predmetu stranke su se nastojale dogovoriti o povlačenju tužbe i sporazumnim popuštanjima u svezi parničnog troška, međutim kako u tome nisu uspjele sud je prvog stupnja rješenjem od 19. rujna 2016. godine odbacio tužbu zbog nedostatka pravnog interesa. I to je rješenje postalo pravomoćno. Budući je odluka o odbačaju tužbe donesena izvan glavne rasprave tuženik je nakon zaprimanja citirane odluke 26. rujna 2016. godine odmah odnosno idući dan dostavio zahtjev radi naknade parničnog troška.

Sud je prvog stupnja ocijenio kako je trošak u ovom predmetu nastao iz razloga što su tužitelji postupili po odluci ovršnog suda da bi kasnije tuženik kao ovrhovoditelj povukao ovršni prijedlog, pa da iz tog razloga nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Stoga pozivom na odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a odbija zahtjev tuženika u cijelosti kao neosnovan.

Pravno stajalište suda prvog stupnja nije pravilno.

U situaciji kada je pravomoćno odbačena tužba onda nema dvojbe da u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano kako je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. Pri tome nisu odlučni razlozi koji su doveli do ovakvog pravnog ishoda to tim više što tužitelji nisu pobijali odluku o odbačaju tužbe i na taj način pokušali zaštiti svoja prava.

Odredbom čl. 164. st. 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke, s time da je zahtjev stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna zahtjev staviti u prijedlogu kojeg mora podnijeti u roku od 15 dana nakon dostave odluke (st. 3. i 8. citiranog članka ZPP).

Iz podataka u spisu razvidno je kako je tuženik zahtjev za naknadu troškova dostavio pravovremeno, točnije dan nakon uručenja odluke o odbačaju tužbe čime su se stekli uvjeti da ovaj sud u primjeni odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odluči o osnovanosti njegova zahtjeva.

Tuženiku za pristup na ročište od 20.listopada 2008. godine pripada 250,00 kn, za pristup na ročište od 22. listopada 2009. godine 1.000,00 kn, sve kako je pravilno zatraženo troškovnikom. Za pristup na ročišta od 23. studenoga 2011. godine, 14. ožujka 2012. godine i 24. svibnja 2016. godine tuženik pogrešno traži 1.000,00 kn po radnji, budući mu pripada 500,00 kn po ročištu jer se na svakom od tih ročišta raspravljalo o procesnim pitanjima. Za sastav odgovora na tužbu pripada mu 1.000,00 kn, dok nije priznat trošak sastava podneska od 23. svibnja 2016. godine budući takav podnesak ne prileži spisu. Na sve priznate radnje obračunat je i pripadajući PDV osim na radnju sastava odgovora na tužbu budući je u to vrijeme tuženika zastupalo Općinsko državno odvjetništvo koje je i poduzelo predmetnu radnju, a istima kao zastupnicima na pripada pravo na naknadu PDV-a.

Tako da tuženiku na ime parničnog troška ukupno pripada dosuđeni iznos 4.374,50 kn, dok je s ostatkom zahtjeva pravilno odbijen.

Slijedom svega navedenog valjalo je djelomično uvažiti žalbu tuženika i odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja, te djelomično odbiti žalbu i potvrditi odbijajuću odluku za iznos parničnog troška koji mu ne pripada kao u toč. I. izreke.

Ova odluka temelji se na odredbi čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a.

O trošku sastava žalbe nije odlučivano jer takav zahtjev tuženik nije postavio. U Rijeci, 02. siječnja 2018. godine

S U D A C

Tajana Polić v.r.

Za točnost otpravka -ovlašteni službenik

DRAGANA UMILJENOVIĆ

OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU

Vraća se spis s pet (pet) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.