Rev-1674/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1674/2012-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kontreca predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. L. iz D., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika Grada S., te uz sudjelovanje umješača na strani tuženika J. Z. iz S., koju zastupaju punomoćnice M. B. P. i E. K. B., odvjetnice u S., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o kupnji stana, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1061/11 od 13. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-1504/04 od 17. ožujka 2011., u sjednici održanoj 6. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se sklopi ugovor o prodaji stana između tužitelja i tuženika za stan pobliže opisan u točki I. izreke, a u protivnom takav ugovor zamijenit će presuda, temeljem koje će tužitelj onda moći zatražiti i postići upis prava vlasništva predmetnog stana u svoje ime. Točkom II. odbijen je i podredni tužbeni zahtjev da se tuženik obveže isplatiti tužitelju iznos od 738.302,28 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Točkom III. dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi umješaču na strani tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 18.154,80 kuna. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, te pobijane presude preinačiti na način da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju umješač pobija revizijske navode tužitelja te predlaže da ovaj sud reviziju tužitelja odbaci kao nedopuštenu, podredno odbije kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana, dok nije dopuštena u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Napominje se da tužitelj u reviziji ne određuje točno u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., već sadržajno prigovara pogrešno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se sklopi ugovor o prodaji stana između tužitelja i tuženika za stan u S., a u protivnom takav ugovor zamijenit će presuda, te zahtjev da ukoliko tuženik ne može izvršiti ovu obvezu, da mu se naloži naknaditi tužitelju štetu koju je uslijed toga pretrpio u iznosu tržišne vrijednosti predmetnog stana umanjenu za cijenu otkupa stana.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je na predmetnom stanu nositelj stanarskog prava bila J. Z., koja je stanarsko pravo stekla sklapanjem ugovora o korištenju stana broj ... od 15. rujna 1981. sa R. U. D., kojem je u trenutku zaključenja ugovora pripadalo pravo raspolaganja tim stanom, a sve shodno odredbi čl. 48. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 52/74 – dalje: ZSO),

- da je J. Z. kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, s tuženikom kao ovlaštenim prodavateljem, sklopila ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 25. srpnja 1994.,

- da tuženik ni tada, a ni sada nije bio vlasnik predmetnog stana odnosno nositelj knjižnog prava na istom,

- da se temeljem rečenog ugovora o kupoprodaji J. Z. upisala u zemljišne knjige suda,

- da je J. Z. u predmetni stan uselila 1981., te je od tada izvršavala sva prava i obveze nositelja stanarskog prava,

- da ugovor o korištenju stana nikad nije bio poništen niti otkazan, kao što nije bilo otkazano ni stanarsko pravo, pa je utoliko bila ovlaštena kupiti sporni stan, jer stečeno stanarsko pravo nije izgubila,

- da je tužitelju dodijeljen stan rješenjem od 12. prosinca 1985. koje je postalo pravomoćno 11. ožujka 2004.

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja.

Sukladno odredbi iz čl. 48. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. ("Narodne novine" broj 52/74) koji je bio na snazi u vrijeme kada je umješač na strani tuženika J. Z. zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa R. U. D., stanarsko pravo stjecalo se zaključenjem ugovora o korištenju stana.

Grad S. bio je ovlašten s nositeljicom stanarskog prava zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na temelju odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja propisuje da općina, odnosno grad prodaju svoje stanove, kao i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu.

Grad S. nije niti u vrijeme kada je s J. Z. zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, niti u vrijeme podnošenja tužbe, bio vlasnik predmetnog stana (odnosno nositelj knjižnog prava na istom), te stoga tužitelj nije mogao zahtijevati od tuženika da mu proda predmetni stan, a niti od tuženika potraživati naknadu štete obzirom da tuženik kao ovlašteni prodavatelj u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora s J. Z., nije postupio nezakonito. Ističe se da je na predmetnom stanu stanarsko pravo imala J. Z. na temelju Ugovora o korištenju stana koji je ista sklopila 15. rujna 1981. sa R. U. D. te je tada i uselila u predmetni stan. Tuženik je sa J. Z. na temelju čl. 5. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sklopio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 25. srpnja 1994. Prema tome tužitelj nema nikakvu pravnu osnovu zahtijevati od tuženika sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, obzirom da je umješač J. Z. zakonito stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, a također nema niti pretpostavke od tuženika zahtijevati naknadu štete obzirom da tuženik nije stanom raspolagao protupravno, već na temelju Zakona.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

U odnosu na revizijske navode tužitelja koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštene i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 6. veljače 2019.

Predsjednik vijeća:

Damir Kontrec, v.r.