I Kž-131/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 131/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Žarka Dundovića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2018. broj K-49/2018., u sjednici održanoj 19. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi M. K. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaj teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. stavcima 1. i 2. KZ/11. te je na temelju članka 111. točke 1. KZ/11. i uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 16. siječnja 2018. pa do 6. studenog 2018.

Na temelju članka 69. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom M. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 godine.

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.) optuženi M. K. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 4. u vezi s člankom 471. stavkom 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

I Kž 131/2019-4

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku B. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Naime, prvostupanjski sud je za sva činjenična utvrđenja naveo jasne, logične i razumljive razloge, bez međusobnih proturječja, a obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj zapravo osporava zaključke prvostupanjskog suda što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

Stoga nije ostvarena postupovna povreda na koju upućuje optuženik, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena niti koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iako optuženik navodi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi samo obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi i povredu kaznenog zakona.

Tako u žalbi u bitnome ističe da su inkriminiranog dana oštećenik i on bili pod utjecajem alkohola i da ne zna na koji je način došlo do zapaljenja oštećenika, upaljačem ili žarom cigarete, s obzirom na to da je oštećenik pušač. Smatra da zbog utjecaja alkohola nije bio sposoban vladati situacijom, pa se ne može govoriti o namjeri usmrćenja na krajnje bešćutan način. Napominje da je tijekom postupka utvrđeno da je zapaljenog oštećenika gasio prvo krpama, a onda vodom, što znači da je savjesno i svojim aktivnostima sudjelovao u gašenju plamena na oštećeniku te tako spriječio nastupanje krajnje posljedice, odnosno njegovu smrt. Zbog toga smatra da se radilo o dragovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela zbog kojeg ga je trebalo osloboditi od kazne.

Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da su inkriminirane večeri optuženi M. K. i oštećeni M. S. bili pod utjecajem alkohola, pri čemu je optuženik prilikom prvog ispitivanja priznao da je polio oštećenika zapaljivom tekućinom, a potom kresnuo upaljačem i zapalio ga. Na raspravi je pokušao umanjiti svoju kaznenu odgovornost objašnjavajući da ne zna na koji način je došlo do zapaljenja oštećenika, no te su okolnosti utvrđene i iskazom oštećenika koji je opisao da mu je optuženik rekao "Bum te zapalil", nakon čega ga je polio i zatim najvjerojatnije zapalio upaljačem, te iskazom svjedokom S. A. iz kojeg proizlazi da mu je optuženik rekao da je oštećenika polio, a potom ga zapalio. Uostalom, nije odlučno je li do

I Kž 131/2019-4

zapaljenja došlo upaljačem ili žarom cigarete, budući da su obojica pušači, a optuženik nikada nije ni tvrdio da bi oštećenik sam sebe zapalio.

Što se tiče optuženikove alkoholiziranosti tempore criminis te s tim u vezi njegove ovisnosti o alkoholu, a koje proizlaze, kako iz toksikološkog, tako i iz psihijatrijskog vještačenja, svakako treba istaknuti da je psihijatrijska vještakinja navela da je optuženik unatoč tim utvrđenjima u velikoj mjeri mogao rekonstruirati događaj, zbog čega je utvrdila da je tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv. Pri tome je dodatno pojasnila da optuženik zbog visoke alkoholiziranosti nije mogao donijeti optimalne odluke vezano za stupanj ozljeda koje je uzrokovao oštećeniku i samim time aktivnosti koje treba poduzeti vezane za otklanjanje posljedice, misleći pri tome da je otklanjanje smrtne posljedice u konkretnom slučaju bilo ionako u domeni medicinske pomoći. Navedena činjenica ne dovodi u sumnju namjeru optuženika da postupa na osobito okrutan način, kada je oštećenika polio lakozapaljivom tekućinom (kojom inače polijeva drva na peći da lakše planu), a potom zapalio, pri čemu je bio svjestan da oštećeniku nanosi teške boli koje očito hoće, a to je prvostupanjski sud pravilno obrazložio. Prema tome, nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da zbog visoke alkoholiziranosti nije imao namjeru počiniti kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da su se u konkretnoj situaciji ispuni uvjeti za primjenu instituta dragovoljnog odustanka iz članka 35. stavka 1. KZ/11., smatrajući da je gašenjem plamena na oštećeniku spriječio nastupanje posljedice, odnosno smrt oštećenika. Naime, polijevanjem lako zapaljivom tekućinom i zapaljenjem oštećenika optuženik je ostvario sve što je prema njegovoj zamisli bilo dovoljno da dovrši kazneno djelo i ostvari što je planirao, a time je ostvaren dovršeni pokušaj kaznenog djela teškog ubojstva. Točno je da je optuženik nakon što je zapalio oštećenika poduzimao radnje gašenja plamena, odnosno gasio ga krpama, a onda ga polijevao vodom, no takvim je radnjama optuženik samo ublažio nastupanje krajnje posljedice, a to je smrt oštećenika, koja je otklonjena hitnom medicinskom intervencijom, kako to proizlazi iz sudskomedicinskog vještačenja. Upravo je susjeda oštećenika pozvala Hitnu medicinsku pomoć, a ne optuženik koji nije reagirao niti onda kada ga je svjedok S. A. pitao zašto to nije učinio. Prema tome, radnje gašenja oštećenika ne mogu se u konkretnoj situaciji ocijeniti dragovoljnim odustankom od djela jer tim radnjama nije spriječen nastup krajnje posljedice, već je tim radnjama krajnja posljedica samo ublažena.

Zbog toga je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva koje je ostalo u pokušaju, pa nije počinjena ni povreda kaznenog zakona koju žalitelj ističe posredno i posljedično žalbenim tvrdnjama da su činjenice pogrešno utvrđene. Navedena utvrđenja nisu dovedena u sumnju ni optuženikovim pozivanjem na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2005. broj Kž-972/2004-6 u kojoj je ustvari odlučeno da se ne radi o dragovoljnom odustanku.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatrajući da nije bilo mjesta primjeni odredbi o ublažavanju kazne optuženiku, osobito kada se ima na umu visina zaprijećene kazne za terećeno djelo. Iako ne spori da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, upire na to da je prvostupanjski sud trebao više vrednovati činjenicu da optuženik nije pozvao Hitnu medicinsku pomoć, već je pustio teško tjelesno ozlijeđenog oštećenika da se udalji iz njegove kuće, u čemu se ogleda okrutnost njegovog postupanja, tim više što se radilo o njegovom dugogodišnjem prijatelju. Također smatra da je trebalo više voditi računa o društvenoj opasnosti ovakvog kaznenog djela.

I Kž 131/2019-4

Žalba optuženika nije podnesena zbog odluke o kazni, međutim, on se žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pa se sukladno odredbi članka 478. ZKP/08. uzima da je optuženik podnio žalbu i iz ove žalbene osnove.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Pravilno je na strani optuženika utvrđen niz olakotnih okolnosti, pa tako njegova ranija neosuđivanost, bitno smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, činjenica da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, gašenje oštećenika nakon što ga je optuženik polio zapaljivom tekućinom i zapalio, čime mu je omogućio da zatraži hitnu medicinsku pomoć, ali i optuženikovo iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenog kaznenog djela te konačno okolnost da su optuženik i oštećenik i dalje u dobrim prijateljskim odnosima, što implicira da je doista bilo mjesta primjeni instituta zakonskog i sudskog ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 1. i 2. KZ/11. Pri tome, na strani optuženika nije nađena niti jedna otegotna okolnost.

Vodeći računa o svemu navedenom, kazna zatvora u trajanju od tri godine kao najmanja kazna koju je moguće izreći primjenom odredbe o ublažavanju kazne iz članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11. za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, kako ju je i odmjerio prvostupanjski sud, primjerena je stupnju krivnje optuženika, posljedicama i pogibeljnosti djela te će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Upravo kaznom zatvora u trajanju tri godine izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali će mu se i omogućiti ponovno uključivanje u društvo, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. U tako izrečenu kaznu zatvora pravilno je prvostupanjski sud optuženiku uračunao na temelju članka 54. KZ/11. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. siječnja 2018. do 6. studenog 2018.

Slijedom navedenog, te kako nisu nađene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. rujna 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.