Rev-1120/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1120/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.I. iz T., zastupanog po punomoćniku A.B., odvjetniku u T., protiv tuženika KK J. iz R., zastupanog po punomoćniku L.F., odvjetnici u R., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 2. studenog 1994. godine br. Gž- 2722/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 31. kolovoza 1994. godine br. IV P-356/94, u sjednici održanoj dana 26. studenog 1997. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija se prihvaća, obje nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Splitu od 2. studenog 1994. godine br. Gž-2722/94 i presuda Općinskog suda u Splitu od 31. kolovoza 1994. godine br. IV P-356/94 se ukidaju i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

I Ništavna je i zakonu suprotna odluka Izvršnog odbora tuženika od 9. studenog 1993. g. te odluka istog organa od 1. prosinca 1993. g.

II Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak sve u iznosu od 600 K, sve u roku od 8 dana."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da preinači presudu i tužbeni zahtjev odbije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj, kao igrač tuženika, traži utvrđenje ništavosti odluka Izvršnog odbora tuženika od 9. XI. i 1. XII. 1993. godine kojima je izrečena disciplinska mjera novčane kazne tako da je cijela prva momčad kluba kažnjena sa 10% 1/12 godišnjih primanja, što za tužitelja iznosi 308 DEM, dok je tužitelj pojedinačno kažnjen s 20% ukupnih godišnjih primanja, što iznosi 7.400 DEM, a to zbog "neadekvatnog i neangažiranog odnosa prema klubu".

Ocjenjujući pitanje zakonitosti, odnosno nezakonitosti navedenih odluka tuženika sudovi su zaključili da su odluke utemeljene na općem aktu tuženika - Pravilniku o nagrađivanju i disciplinskim mjerama (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ali da isti Pravilnik nije u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("Narodne novine", br. 34/91) i Općim kolektivnim ugovorom, jer da je navedenim zakonom predviđeno da se za povredu dužnosti radnih obveza radniku može izreći novčana kazna u visini 15% akontacije mjesečne plaće radnika u trajanju od jedan do šest mjeseci, dok Pravilnik predviđa mogućnost kažnjavanja igrača do 50% ukupnih ugovorenih godišnjih primanja.

Ovakvo zaključivanje sudova proizlazi iz pogrešne ocjene pravne prirode Ugovora o reguliranju međusobnih prava i obveza, sklopljenog između stranaka 26. VI. 1993. godine. Naime, sudovi pogrešno smatraju da navedeni ugovor predstavlja ugovor o zapošljavanju i da je stoga tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika, pa da se obzirom na takav status na njega trebaju primijeniti propisi kojima se uređuju radni odnosi.

Po shvaćanju ovog revizijskog suda predmetni ugovor ne predstavlja ugovor o zapošljavanju, jer na postojanje takvog ugovora ne upućuje sadržaj niti jedne ugovorne odredbe, već se radi o ugovoru sui generis kojim su uređeni odnosi između tužitelja kao športaša koji športske aktivnosti obavlja profesionalno i tuženika kao športske organizacije, odnosno kluba koji obavlja športsku djelatnost.

Prema odredbi iz čl. 50. Zakona o športu ("Narodne novine", br. 60/92, 25/93, 17/94) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, športaši, koji športske aktivnosti obavljaju profesionalno, svoja prava i obveze ostvaruju sukladno kolektivnom ugovoru, aktima nacionalnih športskih saveza i propisima Ministarstva kulture i prosvjete.

Proizlazi dakle da športaši koji športske aktivnosti obavljaju profesionalno, a takav status je imao tužitelj, svoja prava i obveze ne ostvaruju i u skladu sa ZOPRO, odnosno Zakonom o radnim odnosima, pa i sadržaj citirane odredbe opravdava rečeno shvaćanje ovoga suda o pravnoj prirodi predmetnog ugovora.

Postojanje tužiteljevog radnog odnosa podrazumijevalo bi primjenu svih odredaba ZOPRO i Zakona o radnim odnosima, dakle, gledano u odnosu na disciplinsku odgovornost, i odredaba koje utvrđuju mogućnost izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, a ne samo odredbe koja utvrđuje mogućnost izricanja novčane kazne na koju se pozivaju sudovi, a što bi bilo u potpunom neskladu sa smislom i svrhom predmetnog ugovora.

Prema tome, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da Pravilnik na temelju kojeg su donesene pobijane odluke tuženika nije u skladu sa zakonom, a kako zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja nisu ocijenili, niti ocjenjivali da li se odluke temelje na valjanoj činjeničnoj osnovi, to je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), revizija je prihvaćena, nižestupanjske presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 26. studenog 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)