Rev-1179/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1179/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari maloljetnog tužitelja Š.M. iz . ., koga zastupa majka i zakonska zastupnica Š.N. iz K., . ., a ovu punomoćnik M.H., odvjetnik iz K., protiv tuženika R.S. iz K., . ., koga zastupa punomoćnik V.K., odvjetnik iz K., radi povećanja doprinosa za uzdržavanje, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od dana 16. rujna 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-1580/93, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici od dana 13. srpnja 1993. godine pod poslovnim brojem P-505/93, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od dana 16. rujna 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-1580/93, odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev mlt. tužitelja kojim je tražio da sud tuženika obaveže da za njegovo uzdržavanje počevši od dana tužbe pa nadalje doprinosi 25% od svoje netto plaće.

Sud drugog stupnja je žalbu mlt. tužitelja djelomično uvažio, preinačio presudu suda prvog stupnja i presudio kako slijedi:

" Tuženik R.S. iz K., . ., dužan je za uzdržavanje svog mldb. sina Š.M. iz K., M. br. ., doprinositi mjesečno umjesto 13% od svoje mjesečne plaće 20% počam od 29.04.1992. godine time, da sve dospjele obroke uzdržavanja plati odjednom u roku od 15 dana, a dospijevajuće prilikom svake isplate plaće, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti do isplate u roku od 15 dana.

Preostali dio tubženog zahtjeva iznad 20% mjesečne plaće do 25% mjesečne plaće tuženika sa zakonskom zateznom kamatom se odbija kao neosnovan."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj revizijski sud uvaži reviziju i preinači pobijanu presudu tako da odbije žalbu tužitelja i potvrdi presudu suda prvog stupnja, a podredno da rješenjem usvoji reviziju i ukine presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tuženika dostavio mlt. tužitelju i nadležnom državnom odvjetniku.

Maloljetni tužitelj je u odgovoru na reviziju tuženika osporio revizijske navode uz prijedlog da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu, dok se državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji tuženika nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. Predmetnom tužbom maloljetni tužitelj je zatražio da sud poveća iznos uzdržavanja utvrđen ranijom pravomoćnom odlukom jer da su se promijenile okolnosti na temelju kojih je bila donesena ranija odluka.

Uporište za ovo traženje maloljetni tužitelj ima u odredbi iz čl. 272. Zakona o braku i porodičnim dnosima (pročišćen tekst - "Narodne novine", broj 51/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO) prema kojoj osoba koja prima uzdržavanje može tražiti da sud poveća iznos uzdržavanja određen ranijom pravomoćnom odlukom, ako su se u međuvremenu izmijenile okolnosti na temelju kojih je bila donesena ranija odluka.

Dakle, pravilna primjena materijalnog prava je ovisna o ocjeni da li su se i u kojoj mjeri izmijenile okolnosti na temelju kojih je bila donesena ranija odluka.

U tom pravcu sudovi su u valjano provedenom parničnom postupku (čl. 7. i 8. ZPP) utvrdili sve odlučne činjenice: starosnu dob maloljetnog tužitelja (rođen 9.9.1990. godine), ukupni iznos sredstava potrebnih za njegovo uzdržavanje (čl. 260. ZBPO); uvjete materijalne egzistencije svakog od njegovih roditelja, njihove stvarne mogućnosti da stječu povećana sredstva, njihove vlastite potrebe i zakonske obaveze uzdržavanja (čl. 261. st. 3. ZBPO).

Na temelju utvrđenja u postupku, a u odnosu na utvrđenja na kojima se temeljila odluka suda čija se izmjena traži, sudovi prvog i drugog stupnja pravilno su utvrdili okolnosti koje su relevantne za određivanje uzdržavanja. S tim u svezi, a vodeći računa da majka maloljetnog tužitelja doprinosi za njegovo uzdržavanje i u novcu ali i u vidu brige oko čuvanja i podizanja maloljetnog djeteta, dok tuženik takvog kontakta s maloljetnim djetetom nema, sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 272. ZBPO) kada je preinačio presudu suda prvog stupnja i obvezao tuženika da za uzdržavanje maloljetnog tužitelja od svoje mjesečne plače doprinosi 20% počam od dana 29. travnja 1992. godine pa ubuduće. Navodi tuženika izneseni u reviziji o ocjeni standarda života tuženika, o njegovoj materijalno situaciji, o obavezi da uzdržava još maloljetno dijete, te maloljetno dijete od svoje supruge, samo su ponavljanje onoga što je već izneseno i raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku i u biti se svodi na pobijanje činjeničnih utvrđenja suda, iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Slijedom iznijetog proizlazi da nije ostvaren u reviziji istaknuti revizijski razlog. Kako ovaj revizijski sud ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Stoga je odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

U Zagrebu, 19. svibnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.