II Rev-42/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 42/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "E. " Z., kojeg zastupaju punomoćnici mr. R.B. i D.J., odvjetnici iz Z., protiv tužene "E. " Z., koju zastupa punomoćnik L.A., odvjetnik iz Z., radi predaje nekretnina, te tužiteljice "E. " Z., protiv tuženih: 1) "E. " Z. i 2) "N. " Z., radi priznanja prava suvlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja - tuženika "E. " Z. protiv pravomoćne presude Privredenog suda Hrvatske od 19. listopada 1993. broj Pž-2070/93, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 25. svibnja 1993. broj P-8322/92, u sjednici održanoj dana 6. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija pa se u odnosu na "E. " Z. preinačuju presude Privrednog suda Hrvatske broj Pž-2070/93 i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 25. svibnja 1993. broj P-8322/92 u dijelu kojim je naloženo "E. " Z. da prizna tužiteljici "E. " Z. pravo suvlasništva od 38/100 dijela na nekretninama upisanih u zk.ul.br. 1485 k.o. K., koje se sastoje iz kč.br. 637/7 poslovni objekt PO-5/8 s telefonskom centralom u S., pop br. 22443 sa 1522 m5 tako da se tužiteljica "E. " Z. prema tuženiku "E. " Z. s tim dijelom s tužbenim zahtjevom odbija.

U dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu "E. " Z. prema tuženiku "N. " Z. presude nisu dirane.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja - tuženika "E. " Z. i potvrdio prvostupanjsku presudu, kojom je pod I izreke odbijen tužbeni zahtjev ovog tužitelja protiv tužene "E. " Z., upravljen na predaju zapadnog dijela zgrade u Zagrebu, te pod III izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice - tužene "E. " Z. da su joj tuženici "E. " Z. i "N. " Z. dužni priznati da joj pripada pravo suvlasništva od 38/100 dijela, a "E. " 62/100 dijela, na nekretninama upisanim u z.k.ul.br. 1485 k.o. K., koje se sastoji iz k.č.br. 633/7 poslovni objekt PO-5/8 s telefonskom centralom u S. pop broj 22443 sa 1522 m5, te da je tuženik "N. " Z. dužna navedenoj tužiteljici izdati ispravu sposobnu za zemljišno knjižni prijenost 38/100 navedenih dijela s njegovog imena na ime tužiteljice, i pod IV izreke kojom je naloženo "E. " da je dužan "E. " nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 1,537.500 HRD, a "N. " 50.000 HRD.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio samo tužitelj - tuženik "E. " Z., zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj revizijski sud pobijanu presudu preinači i udovolji tužbenom zahtjevu, a odbije protutužbeni zahtjev tužene uz nadoknadu mu troška parnice i ove revizije ili da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se je Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

U odnosu na neosnovanost dijela revizije.

Predmetnom ovog dijela spora je zahtjev revidenta (tužitelja) da mu tužena "E. " Z. preda navedeni prijeporni dio zgrade koju da tužena ne pripadno zadržava za sebe. Naime, revident navedeni zahtjev temlji na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove iz odredbe čl. 210. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94) - dalje ZOO.

Nižestupanjski sudovi su odbili navedeni tužbeni zahtjev revidenta u bitnome zato, jer su, prema ocjeni izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, zaključili da prijeporni dio zgrade ne pripada revidentu već tuženoj, pa da stoga ne postoji obveza tužene da revidentu preda taj dio zgrade.

Revident neosnovano osporava pravilnost navedenog zaključka sudova kada ponavlja tvrdnje da takav zaključak ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja.

To zato jer su te tvrdnje suprotne činjeničnim utvrđenjima sudova.

Iz utvrđenja sudova proizlazi;

- da je prijeporna poslovna zgrada kupljena ugovorom o kupoprodaji poslovnog objekta sklopljenog 29.9.1976. između poduzeća "E. " Z. kao kupca i poduzeća "N. " Z. kao prodavaoca,

- da je prijeporna zgrada, temeljem Samoupravnog sporazuma o razgraničenju osnovnih sredstava, prava i obveza o investicijama zaključenim 18.12.1980. odnosno 5.2.1981. između tadašnjih OOUR-a udruženih u RO "E. " i to OOUR Unutarnja trgovina - pravnog prednika revidenta i OOUR "T. -i. " prednika tužene - dolje sporazumom podjeljena na idealne dijelove tako da je navedenom predniku revidenta pripalo pravo na 62% a navedenom predniku tužene 32%, s tim da predniku tužene pripada prijeporni dio zgrade,

- da je Sporazum zaključen u skladu s tada mjerodavnim odredbama čl. 333. Zakona o udruženom radu i

- da je taj Sporazum i izvršen.

Revident neosnovano ponavlja tvrdnje da je tužena jednostranim izdvajanjem i organiziranjem u samostalno poduzeće postupila protivno smislu, duhu i svrsi Sporazuma, pa da su stoga u nazočnom slučaju se ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 210. st. 1. i 4. ZOO kojemu daju za pravo da od tužene zahtjeva predaju prijepornog dijela zgrade.

To zato, jer iz utvrđenja sudova proizlazi da se tužena organizirala i konstituirala kao samostalno poduzeće u smislu u to vrijeme mjerodavnih odredaba Zakona o poduzećima (čl. 196.), a prema tome da navedenim organiziranjem tužene u samostalno poduzeće nije otpala osnova po kojoj je došlo do navedene diobe prijeporne zgrade, pa su stoga sudovi pravilno postupili kada su otklonili primjenu odredbe čl. 200. ZOO na ovaj spor.

II Rev 42/94.

Prema navedenim utvrđenjima proizlazi i pravilnost zaključka sudova da tužena prijeporni dio zgrade ne drži nepripadno već da joj to pravo pripada temeljem navedenog Sporazuma kao valjanog pravnog osnova (titulusa).

Zbog navedenog proizlazi da se navedena presuda u navedenom dijelu temelji i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je stoga i jer ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) - dalje ZPP, na koju presudu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je u navedenom dijelu odbiti reviziju kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U odnosu na osnovanost dijela revizije.

Predmet ovoga dijela spora je zahtjev tužiteljice da su joj tuženici dužni priznati da joj pripada pravo suvlasništva na predmetnoj zgradi u 38/100 dijela, koje pravo da je stekla temeljem navedenog Sporazuma.

Ispitujući nižestupanjske presude u smislu odredbe čl. 386. ZPP glede primjene materijalnog prava ovaj sud je našao da sudovi nisu pravilno primjenili materijalno pravo kada su prihvatili navedeni tužbeni zahtjev.

To zato jer se prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovno vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) - dalje ZOVO, a koji se propis ima primjeniti na ovaj spor, na temelju pravnog posla pravo vlasništva, a prema tome i pravo suvlasništva, na nekretnini se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Način (modus) stjecanja vlasništva - suvlasništva na nekretninama je dakle upis (uknjižba) u javnu (zemljišnu) knjigu. To znači da tužiteljica u nazočnom slučaju, iako ima pravni osnov (titulus) za stjecanje prava suvlasništva na prijepornoj nekretnini, a to je u ovom slučaju navedeni Sporazum, nije stekla pravo suvlasništva na toj nekretnini jer to njeno pravo nije upisano u zemljišnoj knjizi.

Stoga je njen navedeni zahtjev neosnovan.

Zbog navedenog valjalo je nižestupanjske presude u navedenom dijelu u odnosu na "Elektropromet", temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, preinačiti u navedenom dijeu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev. U dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu "E. " Z. prema "N. " Z. presude nisu dirane jer ovaj tuženik ne revidira uspijeh "E. Z. u revizijskom postupku nije utjecao na drukčije odluke o parničnom trošku.

U Zagrebu, 6. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.