Revr-1469/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1469/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljica, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ž. iz R., zastupane po V. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J., R., protiv tuženika L. d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćniku S. J., odvjetniku u R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5202/09-2 od 13. siječnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Prs-469/08-82 od 18. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te se poništavaju Odluka tuženika L. d.o.o. bez broja i datuma koja se odnosi na tužiteljicu i akt tuženika br. 705/98 od 8. travnja 1998. koji se odnosi na tužiteljicu (toč. I), te je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu 8.640,75 kn (toč. II).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova (toč. I), a tužiteljici je ne troškove u iznosu 10.976,75 kn (toč. II).

naloženo nakaditi tuženiku parnič

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u povodu revizije iz članka 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8 ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužiteljica u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Obrazlažući navedenu bitnu povredu navodi da je drugostupanjski sud trebao poput prvostupanjskog suda iz utvrđenog činjeničnog stanja izvući sasvim suprotne zaključke o tome je li tuženik dokazao razloge za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Polazeći od razloga revizije, prema ocijeni ovog suda, drugostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a osporavanjem pravnih zaključaka na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda, tužiteljica osporava pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu bez datuma i broja i akta tuženika broj 705/98 od 8. travnja 1998.

U postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu 28. kolovoza 1996. na neodređeno vrijeme za radno mjesto izrade odjevnih predmeta,

- da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu bez broja i datuma prema kojoj tužiteljici prestaje radni odnos 17. veljače 1998., te Odluku broj 705/98 od 8. travnja 1998. povodom zahtjeva za zaštitu prava kojom je odbijen zahtjev,

- da je tužiteljici u veljači 1998., prije otkazivanja ugovora o radu, omogućeno pravo na iznošenje obrane, te da se poslodavac savjetovao o namjeri otkazivanja sa sindikalnim povjerenikom,

- da je tužiteljica od rujna 1997. do veljače 1998. ostvarivala slijedeću normu: 78%, 78%, 79%, 77%, 77% i 77%.,

- da je većina radnika na istim poslovima ostvarivala veću normu, pa i preko 100%. Polazeći o naprijed navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je ocijenio da su zbog toga što tužiteljica nije kontinuirano u navedenom razdoblju ostvarivala propisane rezultate rada prema Pravilniku o normama od 19. siječnja 1997. a i prema usporedbi s drugim radnicima na istim poslovima, te zbog tužiteljičinog negativnog odnosa prema radu i ostvarivanju norme, ostvareni razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa.

Odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 19. Pravilnika o normama pod realnom normom smatra se ona minimalna norma koju radnik odnosno grupa radnika na pojedinim radnim operacijama, fazama rada, može ostvariti i iznosi 75 %. Da bi se zaposlenika moglo ocijeniti ocjenom da je zadovoljio u pokusnom razdoblju rada, potrebno je da ostvaruje 75% norme (minimalnu normu). Nakon završenog osposobljavanja zaposlenik mora ostvarivati minimum 85% norme koji je realan i objektivan te predstavlja prosječan rezultat, prosječnu normu svih zaposlenika koji obavljaju isti posao.

Prema shvaćanju ovog revizijskog suda, iako se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe Pravilnika o radu od 5. ožujka 1999. koji nije bio donesen u vrijeme donošenja odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici, pravilno je ocijenio da postupanje tužiteljice predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.

Naime, zbog toga što tužiteljica nije prema odredbi čl. 19. Pravilnika o normama kontinuirano u dužem vremenskom razdoblju i to od rujna 1997. pa do veljače 1998. ostvarila niti propisani minimum norme, a osobito imajući u vidu da je većina ostalih radnika ostvarila 100% norme, pa i više od toga, te uz njezin negativni odnos prema radu i ostvarenju propisane norme, tužiteljica je počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.

Tužiteljica je tijekom postupka isticala neke razloge zbog kojih nije mogla ostvariti normu, npr. pokvaren šivaći stroj, zdravstveno stanje. Međutim, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je tužiteljica o ovim razlozima trebala obavijestiti poslodavca, odnosno ishoditi odluku RF MIORH o smanjenju radne sposobnosti. S obzirom da tužiteljica nije poslodavcu niti ukazivala, niti opravdala neispunjavanje norme kroz duže vremensko razdoblje, osnovano je tuženik njezino ponašanje ocijenio kao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Tužiteljica u reviziji osporava činjenična utvrđenja i iznosi svoju ocjenu dokaza, međutim takvim navodima ne može se osporavati zakonitost drugostupanjske presude, jer nije dopušteno podnijeti reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

U reviziji nije dopušteno iznositi nove činjenice koje se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 387. ZPP), a tužiteljica se u reviziji prvi put tijekom postupka u reviziji pozvala na činjenice koje bi upućivale na diskriminaciju tužiteljice u odnosu na druge radnike pa u odnosu na ove revizijske razloge drugostupanjska presuda nije ispitivana.

Zbog navedenoga drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 107. ZR kada je ocijenio da otkaz ugovora o radu nije nedopušten, a da je tuženik dokazao pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 5. prosinca 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.