Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of importance for uniform law application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the defendant's appeal as inadmissible under Article 392(b)(3) of the Civil Procedure Act. The defendant argued that a specific legal question regarding overtime calculation for military personnel was vital for uniform law application, citing prior Supreme Court decisions. The court found the cited precedent factually distinct from the current case and noted that the lower courts' reasoning already aligned with the defendant's cited authority, rendering the question unimportant for ensuring consistent legal application.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 382. st. 3. ZPP; čl. 392. b st. 3. ZPP: An appeal under Article 382(2) of the Civil Procedure Act is inadmissible if the legal question raised is not important for ensuring the uniform application of law and equal treatment of all parties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 576/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz Č., kojega zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž- 1405/12-2 od 27. veljače 201., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-1585/11-14 od 17. srpnja 2012., u sjednici održanoj 13. prosinca 2016.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 135.388,16 kn, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 13.440,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci te presude.
Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka te je tuženici naloženo tužitelju naknaditi razliku plaće u bruto iznosu od 58.569,22 kn, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 12.572,50 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Tužbeni zahtjev u ostalom dijelu za iznos od 76.818,94 kn odbijen je kao neosnovan. Odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženice nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od listopada 2007. do rujna 2009.
Nižestupanjski sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva temelje na shvaćanju da pravo na naknadu za prekovremeni rad tužitelju pripada na temelju odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima "Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).
Drugostupanjski sud je, preinačujući odluku suda prvog stupnja, za dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, kroz 7 dana, rad od osam sati tretirao redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati je računao kao dnevni odmor. Nadalje, tužitelju je obračunata naknadu za prekovremeni rad od 16 sati u dane vršenja službe vikendom, te mu se opet daljnjih osam sati računalo kao dnevni odmor, uz izraženo pri tome shvaćanje da fizički nije moguće i da nije životno da bi neka osoba radila 24 sata efektivno i to u kontinuitetu od 7 dana bez korištenja nužnog dnevnog odmora.
Revidentica u reviziji sadržajno postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:
Može li se tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme obavljanja službe, izvan redovnog rada od 8 sati dnevno (40 sati tjedno), priznati prekovremeni rad od 16 sati dnevno radnim danima, te 24 sata dnevno neradnim danima, subotama, nedjeljama i blagdanima i to u kontinuitetu od 7 dana, bez da bi koristili nužan dnevni odmor.
Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženica se u reviziji poziva na odluke revizijskog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno, te na odluku Revr-791/07 od 6. veljače 2008.
U drugostupanjskoj odluci zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pripada pravo na prekovremeni rad umanjen za osam sati dnevnog odmora. Stoga je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju zauzeto u pobijanoj presudi podudarno s pravnim shvaćanjem ovog suda u odluci broj Revr- 753/09 na koju se revidentica poziva u reviziji.
Pozivanje revidentice na odluku ovog suda Revr-791/07 od 6. veljače 2008., ne predstavlja valjani razlog zbog kojeg bi postavljeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da se u toj odluci ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom postupku.
Naime, u odluci ovog suda Revr-791/07 od 6. veljače 2008., predmet spora je isplata posebnog dodatka i posebne dnevnice pirotehničarima nakon što je Uredbom o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine" broj 144/02) prestala vrijediti Odluka o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11. svibnja 1995.
S obzirom da se odluka Revr-791/07 temelji na činjeničnom stanju različitom od činjeničnog stanja u ovom postupku, a pravno shvaćanje izraženo u odlukama sudova u ovom postupku podudarno je shvaćanju revizijskog suda u odluci Rev-753/09 na koju se tuženica poziva, to prema ocjeni ovog revizijskog suda postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Slijedom navedenog, revizija tuženice nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP.
Zagreb, 13. prosinca 2016.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.