Revr-569/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 569/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u T., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1659/14-2 od 7. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2668/13 od 30. travnja 2014., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1659/14-2 od 7. ožujka 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 19.404,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci presude kao i zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.375,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke presude). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka 2. izreke presude) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu više zatraženog parničnog troška u iznosu od 500,00 kn (točka 3. izreke presude).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Osporava i odluku troškovima parničnog postupka. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje ili preinačenje pobijane presude, uz naknadu parničnih troškova i troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj reviziji stranaka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata tada, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP nema postupovnih pretpostavki za razmatranje takve revizije.

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

„Da li se Pravilnik o objedu (NN 130/09) primjenjuje na službenike i namještenike raspoređene u Ministarstvo obrane?“

Tužitelj navodi da o navedenom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, primjerice zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba.

Kao razloge važnosti navedenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj ukazuje na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava prema kojem „rizik za svaku pogrešku koju učine državne vlasti mora snositi država i pogreške se ne smiju ispravljati na račun pojedinca kojega se to ne tiče, posebice kada nije u pitanju niti jedan drugi suprotstavljeni privatni interes“, izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05, Radchikov protiv Rusije broj 65582/01 i Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08. Također citira shvaćanje iz odluke Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08 prema kojem „državi čije vlasti ne poštuju svoja vlastita unutarnja pravila i postupke ne smije biti dozvoljeno okoristiti se svojim kršenjem propisa te izbjeći propisima“.

Tužitelj smatra da država odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, pri čemu se poziva na odluku revizijskog suda broj Revr-1412/10-2 od 15. listopada 2013., a u prilog temeljnog načela radnog prava in favorem laboratoris poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3228/2004 i U-III-2153/2005.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica, kao poslodavac, nadoknadi štetu koja mu je nastala time što mu je tuženica nezakonito uskratila pravo na besplatni objed u razdoblju od 1. lipnja 2010. do podnošenja tužbe.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj namještenik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, Sektoru za gospodarenje nekretninama, Područnom odjelu S., Područnom odsjeku Z., s mjestom rada u H. I. i da je od početka rada imao besplatan topli obrok koji se sastojao od kompletnog ručka, sve do 1. studenoga 2009., kada je stupio na snagu Pravilnik o objedu („Narodne novine“, broj 130/09, u daljnjem tekstu: Pravilnik), nakon čega mu je uskraćen besplatan topli obrok.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nema pravo na besplatni objed na temelju tog Pravilnika jer je on namještenik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, a u utuženom razdoblju nije bio u službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Nadalje, sudovi su ocijenili da se tužitelj ne može pozivati na Naputak o načinu primjene cjenika ugostiteljskih usluga od 30. studenoga 1995. i Izmjenu Naputka od 8. srpnja 2008. (u daljnjem tekstu: Naputak) kao temelj stjecanja prava na objed jer je naputak poseban oblika akta, interni po svojoj prirodi, putem kojeg se u okviru upravne organizacije podjeljuje od strane više tijela nižem tijelu uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama; jer naputak nema obilježja pravnog pravila, već je savjetodavno-tehničkog karaktera i na njega se ne mogu pozivati treće osobe; jer su naputci u pravilu neobvezni, a obveza da se naputak poštuje mora proizlaziti iz pravne norme.

Konačno, sudovi smatraju da pravo tužitelja na objed ne proizlazi iz odredbi Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 107/07, 13/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13), kao ni iz odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, niti je takvo pravo propisano odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13).

Stoga su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženica nije postupila protupravno i da uskrata besplatnog objeda tužitelju ne predstavlja štetnu radnju, tako da nisu ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu.

Ovaj revizijski sud prije svega nalazi da je činjenično stanje u odlukama sudova na koje se tužitelj u reviziji poziva različito od onog u pobijanoj odluci.

Naime, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013. predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene plaće i božićnice, a sporno je pitanje prava državnih službenika na naknadu štete u visini izgubljene plaće i ostalih materijalnih primanja vezanih uz radni odnos u slučaju kada je Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio ustavne tužbe podnositelja tužbe i svojim odlukama utvrdio da su pojedinačnim aktima tuženice o stavljanju na raspolaganje i prestanku državne službe tužitelju povrijeđena ustavna prava.

U odlukama Ustavnog suda broj U-III-3228/04 od 14. veljače 2005. i U-III-2153/05 od 19. rujna 2005. sporno je pitanje visine otpremnine zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu u vezi primjene načela radnog prava in favorem laboratoris.

Revident se u reviziji poziva na zajedničko shvaćanje izneseno u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35298/04), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Radchikov protiv Rusije (zahtjev broj 65582/01) po kojem rizik za svaku pogrešku koju učini državno tijelo mora snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog pojedinca. Pri tome se konkretno ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08) u kojoj je predmet spora zahtjev tužitelja, kao zaposlenika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, za isplatu dnevnica, te je u tom predmetu bilo sporno pitanje zastare.

Suprotno navodima tužitelja proizlazi da činjenični supstrat ovog predmeta nije jednak onome iz predmeta na koje se referiraju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, te presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Lelas protiv Hrvatske, a na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja. Naime, pobijana presuda polazi od utvrđenja da se na tužitelja, kao namještenika pri Ministarstvu obrane Republike Hrvatske ne odnosi Pravilnik o objedu jer je istim Pravilnikom regulirano pitanje organizirane prehrane pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, te kako tužitelj nije bio u službi u Oružnim snagama Republike Hrvatske, to isti nema pravo na organiziranu prehranu, odnosno pravo na objed, dok je u odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja predmet spora zahtjev za naknadu štete radi gubitka plaće, te zahtjev za utvrđenja nedopuštenosti otkaza.

Pozivajući se na citirana pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava tužitelj u reviziji ukazuje na navodnu pogrešku tuženice koja je niz godina omogućila besplatni objed da bi ga po mišljenju tužitelja pogrešno (protupravno) uskratila na temelju Pravilnika koji uskraćuje pravo na besplatan objed samo određenim kategorijama službenika i namještenika, a među kojim nije tužitelj. Tužitelj temelji taj revizijski prigovor polazeći od pogrešnog tumačenja da ima pravo na besplatni objed. Međutim, ovdje je tužbeni zahtjev odbijen jer uskraćivanje besplatnog objeda tužitelju ne predstavlja protupravnu štetnu radnju budući da tužitelj nema pravo na besplatni objed na temelju Pravilnika, Naputka, Zakona o državnim službenicima, Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i Zakona o radu. Prema tome, uskraćivanje prava na objed nije protupravna štetna radnja zbog toga što je tuženica pogrešno primijenila Pravilnik, već ta radnja nije protupravna s obzirom da tužitelj na temelju tog Pravilnika i drugih naprijed navedenih pravnih akata uopće nema pravo na besplatni objed. Stoga izneseni argumenti o tome zašto je ta pravna shvaćanja trebalo primijeniti u konkretnom slučaju nisu uvjerili ovaj sud da će se pojaviti odluke drugostupanjskih sudova u kojima će se zauzeti drukčije pravno shvaćanje.

Budući da ne postoje razlozi koji bi s obzirom na činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u navedenim odlukama opravdali intervenciju revizijskog suda u konkretnom predmetu, to postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz tog je razloga revizija tužitelja nedopuštena slijedom čega je, primjenom čl. 392.b st. 3. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.

Revizija je podnesena i protiv odluke o troškovima postupka koja je sadržana u odluci o glavnoj stvari.

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. koje glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.“.

Slijedom svega izloženog, revizija tužitelja protiv rješenja o troškovima parnice nije dopuštena na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.