Rev-156/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-156/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. d.o.o. K., zastupanog po generalnom punomoćniku K. V., odvjetniku u K., protiv I-.tuženika D. B. i I.-tuženice N. B., oboje iz K., koje zastupa T. M., odvjetnik iz R., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 07. travnja 1999. godine, broj Gž-322/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 07. svibnja 1998. godine, broj P-474/95-32, u sjednici održanoj 27. veljače 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu od 07. travnja 1999. godine, broj Gž-322/99-2 i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 07. svibnja 1998. godine, broj P-474/95-32 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je suđeno :

“Usvaja se otkaz stanarskog prava tuženicima D.B. i N.B. na stanu u K., koji se sastoji od dvije sobe, blagovaone sa kuhinjom, ostave, kupaonice sa WC-om i balkona te im se nalaže da navedeni stan slobodan od osoba i stvari predaju u posjed tužitelja kao i da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 1.604,00 kn”.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženici su pravovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj revizijski sud prihvati reviziju tuženika ukine obje nižestupanjske presude, podredno iste preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99- dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju u postupku pred nižim sudovima ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju svojim revizijskim navodima ukazuju revidenti, dok se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Revidenti osnovano tvrde da u pobijanoj presudi ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja radi otkaza stanarskog prava tuženima, zbog otkaznog razloga iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima, odnosno zbog neopravdanog nekorištenja stana duže od šest mjeseci.

Sudovi nižeg stupnja nalaze utvrđenim činjenicu da tuženici kao nositelji stanarskog prava ne koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, pa s obzirom da nisu dokazali postojanje opravdanih razloga za nekorištenje stana u smislu odredbe čl. 99. st. 2. Zakona o stambenim odnosima (dalje ZSO), smatraju da su se ispunile pravne pretpostavke i ostvario otkazni razlog predviđen odredbom čl. 99. st. 1. ZSO.

Iz utvrđenja suda prvog stupnja, koja utvrđenja kao pravilna prihvaća i sud drugog stupnja proizlazi da su tuženici zajedno sa svoje dvoje malodobne djece prestali koristiti predmetni stan za stanovanje u listopadu 1991. godine, da je tuženica sa svoje dvoje mldb. djece bila evidentirana kao izbjegla osoba od 05.11.1991. godine u R., da je tuženik boravio u K. povremeno kod svog brata, te povremeno navraćao i u stan. U prijeporni stan uselili su se prognanici temeljem rješenja o privremenom korištenju stana, u siječnju 1992. godine.

Iz utvrđenja sudova također proizlazi da su se tuženici odmah po useljenju prognanika, dakle u siječnju 1992. godine vratili u svoj stan, da su postigli sporazum sa prognanicima da iz stana isele i usele u drugi prazan stan u istoj zgradi, što su isti i učinili. Međutim, nakon nekog vremena, na zahtjev i uz pomoć nadležnih tijela prognanici su vraćeni u predmetni stan, uz obrazloženje da se rješenje o privremenom korištenju odnosi na predmetni stan, a tuženici su stan morali napustiti.

Svoj pravni zaključak da tuženici, unatoč tomu što su u stan useljeni prognanici i prije isteka roka od šest mjeseci, kojeg ima u vidu odredba čl. 99. st. 1. ZSO, nisu dokazali da bi bile ispunjene pravne pretpostavke za primjenu odredbe čl. 99. st. 2. ZSO, obrazlažu time što tuženici tijekom postupka nisu dokazali da su se obraćali nadležnim tijelima, a niti su upućivali na eventualno pokrenuti postupak zbog smetanja posjeda ili pak povrata stvari.

Po pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda o odlučnoj činjenici da su u stan useljeni prognanici prije isteka šestomjesečnog roka iz čl. 99. st. 1. ZSO, a da su tuženici poduzeli odgovarajuće korake da se u svoj stan vrate, također prije isteka tog roka, na način da su u njega uselili, a osobe koje su stan dobile na privremeno korištenje iz njega iselile, da bi potom na zahtjev nadležnih tijela prognanici bili vraćeni u predmetni stan, a po zahtjevu tih istih nadležnih tijela tuženici bili primorani iz istog iseliti, sudovi nižeg stupnja nisu dali nikakve razloge.

Zbog navedenog, za sada se ne bi mogao prihvatiti kao pravilan pravni zaključak sudova nižeg stupnja o neopravdanom nekorištenju stana od strane tuženih duže od šest mjeseci.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda, činjenica da treće osobe koriste stan, jer su ga dobile na privremeno korištenje, ukoliko bi ista predstavljala razlog što tuženi ne koriste sporni stan, mogla bi pod određenim okolnostima, u konkretnom slučaju, predstavljati opravdani razlog nekorištenja predmetnog stana od strane tuženih.

Naravno, da okolnost što je sporni stan dan na privremeno korištenje trećim osobama, a nakon što su ga tuženi prestali koristiti, sama po sebi ne bi mogla predstavljati ispunjenje pravnih pretpostavki za primjenu odredbe čl. 99. st. 2. ZSO, odnosno opravdani razlog za nekorištenje stana, ali po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda, ovo samo u slučaju da tuženici nisu pokušali učiniti ništa da im se omogući korištenje stana, koji zaključak za sada ne bi proizlazio iz provedenog dokaznog postupka.

Stoga je u postupku pred sudovima nižeg stupnja došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Zbog navedenih nedostataka pobijana se presuda ne može ispitati, pa je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti navedene nedostatke na način da će kao odlučne ocijeniti razloge i okolnosti zbog kojih su tuženici bili primorani iseliti iz stana u kojeg su se vratili i uselili unutar roka od šest mjeseci, te će ponovno odlučiti o opravdanosti, odnosno neopravdanosti nekorištenja stana i nakon toga donijeti će novu i na zakonu osnovanu presudu.

Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.