Rev-911/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-911/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. L. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici A. A. i Z. A., odvjetnici iz S., protiv I-tuženice A. P. iz S., prizemlje, koju zastupa dipl. ing. S. P. iz S., i II-tuženika G. S., kojeg zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije splitsko-dalmatinske u Splitu, radi poništenja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-913/97. od 28. svibnja 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1856/95. od 26. veljače 1997. godine, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u S., prizemlje, pobliže opisanog u izreci ove presude, koji je II-tuženik G. S. 26. rujna 1994. godine, prodao I-tuženici A. P., kao i zahtjev da se zabrani I-tuženici uknjižba prava vlasništva na prijepornom stanu, odnosno ukoliko je uknjižba izvršena da se naloži brisanje i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na prijepornoj nekretnini.

Ujedno je istom presudom naloženo tužitelju da II-tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 900,00 kn, dok je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj iz svih zakonskih razloga, s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici na reviziju nisu odgovorili.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju revizija svojim sadržajem ukazuje.

Sud drugog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, jer je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za suđenje.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su i raspravili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava.

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji prijepornog stana na kojem postoji stanarsko pravo, te zahtjev kojim se zabranjuje I-tuženici uknjižba prava vlasništva na tom stanu, odnosno zahtjev za brisanje i uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja.

Temeljno prijeporno pitanje u ovom predmetu je, vrijedi li za predmetni stan zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja (dakle i prodaje) u smislu odredbe čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine", br. 53/90. i 61/91.), ili je ta zabrana izuzeta na predmetnom stanu, u smislu odredbe čl. 2. istoga Zakona.

Prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je I-tuženica zaključila 26. rujna 1994. godine s II-tuženikom ugovor o kupoprodaji prijepornog stana na kojem postoji stanarsko pravo u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (pročišćeni tekst - "Narodne novine", br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 47/94),

- da je predniku tužitelja rješenjem Komisije za nacionalizaciju NOO S. od 31. siječnja 1961. godine, nacionalizirana prijeporna nekretnina, u kojoj se nalazi i predmetni stan, te postala društvenim vlasništvom u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list" FNRJ br. 52/58.).,

- da je predniku tužitelja isplaćena naknada za nacionaliziranu nekretninu, u smislu Sporazuma zaključenog između bivše države SFRJ i SAD od 5. studenog 1964. godine (dodatak "Službenog lista" SFRJ br. 9/65 - Međunarodni ugovori od 15. srpnja 1965. godine),

- da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu i Zbirci isprava pod br. Z- 1180/71., provedena zabilježba o isplati naknade za nacionaliziranu nekretninu bivšem vlasniku prijepornog stana, sukladno navedenom međudržavnom Sporazumu.

Na temelju takvih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili propise materijalnog prava, kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Naime, prema stajalištu nižestupanjskih sudova i po mišljenju ovog suda, nakon potpisivanja i ratifikacije međudržavnog Sporazuma između bivše SFRJ i SAD u smislu toč. 3. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 31/91.), sporna nekretnina izuzeta je od zabrane prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina u smislu čl. 1. citiranog Zakona o zabrani prijenosa... ("Narodne novine", br. 53/90. i 61/91.).

Prema odredbi čl. 1. međudržavnog Sporazuma između Vlade bivše SFRJ i Vlade SAD o potraživanjima državljana Sjedinjenih Država, Vlada bivše SFRJ suglasna je da plati, a Vlada SAD da prihvati sumu od 3,500.000 SAD $ kao puno namirenje i isplatu svih novčanih potraživanja državljana Sjedinjenih Država, kako fizičkih, tako i pravnih osoba, prema Vladi bivše SFRJ, po osnovu nacionalizacije.

Kako su bivša SFRJ i SAD zaključile Sporazum kojim se plaća "globalna i paušalna" naknada štete za svu imovinu, prava i interese državljana Sjedinjenih Država, imovina koja je Sporazumom obeštećena (naknada štete), ne nalazi se pod zabranom raspolaganja po citiranom Zakonu o zabrani prijenosa .... i može se smatrati imovinom stečenom drugim naplatnim poslom u smislu čl. 2. istog Zakona.

Stoga se zabrana prijenosa (prodaje stana) ne odnosi na nacionalizirane stanove za koje je bivšem vlasniku, temeljem međunarodnog ugovora priznato pravo na naknadu.

Revidentovi prigovori glede pravilnosti ocjene dokaza svode se na isticanje revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što ne može biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga, a kako nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. listopada 2000.

Predsjednik vijeća:

Vladimir Drakulić, v.r.