Legislator Case Law & Legislation
I Kž-459/2001-10 AI generated

Croatian Supreme Court quashes murder conviction due to contradictory reasoning on self-defense provocation.

Case Number I Kž-459/2001-10
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia quashed the first-instance judgment convicting the defendant of murder and attempted murder. The lower court found the defendant guilty but contradictory, first claiming he provocatively attacked guests while later admitting the victim had a right to self-defense. The court ruled this internal inconsistency violated procedural rules and the Criminal Procedure Act, necessitating a retrial to clarify whether the attack was provoked.

Legislator headnote

AI generated

Articles 375(1) of the Criminal Procedure Act; Articles 7(3) and 34(1) of the Criminal Law: When a first-instance judgment contains contradictory findings regarding the provocation of an attack and the existence of a right to self-defense, the judgment must be quashed to ensure a consistent factual and legal basis for the conviction.

Keywords

AI generated
contradictory reasoning self-defense provocation murder conviction quashed Criminal Procedure Act retrial necessity inconsistent findings Croatian Criminal Law

Cited Legislation

AI generated
Article 375(1) of the Criminal Procedure Act
Article 7(3) of the Criminal Law
Article 34(1) of the Criminal Law
Article 38(2) of the Criminal Law
Article 39(1) of the Criminal Law
Article 43(1) and 2(2) of the Criminal Law
Article 90(1) of the Criminal Procedure Act
Article 87(1) and 2(1) and 6 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-459/01-10

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. V., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 1. veljače 2001. godine, br. K-4/97., u sjednici održanoj dana 19. rujna 2001. godine, u nazočnosti zamjenika branitelja D. H., odvjetnika iz Z. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T. D.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba opt. T.V., ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci oglasio je krivim opt. T.V. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, a sve u prekoračenju nužne obrane iz čl. 7. st. 3. OKZRH, pa mu je za kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 38. st. 2. i čl. 39. st. 1. OKZRH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a za kaznena djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, a uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, kaznu zatvora u trajanju od dvije godine za svako ubojstvo u pokušaju, pa je po istim zakonskim propisima, a uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH, opt. T.V. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. lipnja 1992. do 18. kolovoza 1992. godine, te od 5. svibnja 1996. do 14. studenog 1996. godine, te od 1. veljače 2001. godine, pa nadalje.

Po čl. 90. st. 1. ZKP u vezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP, optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka i paušalne svote.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, te optuženiku za svako kazneno djelo posebno utvrdi stroža kazna, te mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik je podnio žalbu osobno, žalbu je podnio otac optuženika, te branitelj mr. T.S., odvjetnik iz R., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 11. srpnja 2001. godine, br. KŽ-DO-1020/01. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni uvaži.

Sjednici vijeća bio je nazočan zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske T. D., te zamjenik branitelja optuženika D.H., odvjetnik iz Z., dok nazočnost opt. T.V., koji se nalazi u pritvoru, nije osigurana, jer to predsjednik vijeća niti vijeće nisu ocijenili svrhovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalba opt. T.V. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni za sada bespredmetna.

U pravu je optuženik kada ističe da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima.

Sud prvog stupnja ne može u obrazloženju presude (str. 44/VI) napisati - da se u konkretnom slučaju ne radi o nužnoj obrani iz st. 2. čl. 7. OKZRH, jer to jasno slijedi iz same zakonske definicije nužne obrane, u kojoj se kaže da je nužna obrana ona koja je neophodno potrebna da počinitelj od sebe odbije istovremeni protupravni napad naravno da ta obrana mora biti istovremena sa napadom, mora biti neophodno potrebna, a između obrane i napada mora postojati srazmjernost u intenzitetu, što se određuje jačinom i žestinom napada, opasnošću napadača, sredstvima koje stoje napadnutom na raspolaganju, a naravno da se treba uzeti u obzir i fizičke kvalitete napadnutog i napadača, sredstva napada i sredstva obrane, sam način i intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, jer ako napadnuti ima mogućnost i vremena da bira način obrane, naravno da ne može upotrijebiti najteža obrambena sredstva - jer ukoliko nema nužne obrane nema ni njenoga prekoračenja. Prekoračenje nužne obrane pretpostavlja da postoji protupravni napad i da se baš taj napad istodobno odvija, samo intenzivnije od nužne obrane, ako pak nema napada (pa makar bio i isprovociran kako to utvrđuje prvostupanjski sud), nema ni obrane, pa prema tome ne može se raditi ni o prekoračenju nužne obrane.

U nastavku obrazloženja sud navodi da ukoliko napad nije namjerno provociran, ali je sa umišljajem ili iz nehata izazvan od napadnutog, napadaču se priznaje pravo na nužnu obranu, ali u ograničenoj mjeri, naročito ako je s umišljajem izazvao napad drugoga, što je u potpunosti nerazumljivo. Ne može se dokučiti što je prvostupanjski sud s naprijed iznesenim

mislio i što je s time utvrdio, da li je optuženik napad provocirao s namjerom ili iz nehaja, kakva bi to bila provokacija iz nehaja i kakve one pravne konsekvence uopće treba polučiti.

Kada se u presudi nadalje obrazlaže da optuženik nije prekoračio nužnu obranu pod okolnostima koje su navedene u drugoj rečenici čl. 7. st. 3. OKZRH, sud ističe da je optuženik bio taj koji je isprovocirao napad, međutim, kada bi u nastavku obrazloženja trebao pojasniti čime to potkrjepljuje (str. 45/V), u pobijanoj presudi se navodi nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da je optuženik tempore criminis bio pod znatnijim utjecajem alkohola koja alkoholiziranost u svakom slučaju reducira prag tolerancije na frustracije i usmjerava njegovo ponašanje, a osim toga optuženik je u vrijeme događaja bio snažno narcistički povrijeđen, osjetio je snažni osjećaj straha i ugroženosti, ali međutim, taj nalaz ne potkrjepljuje navedeni zaključak suda da nema mjesta primjeni čl. 7. st. 3. (druga rečenica) OKZRH, već upravo suprotno.

Kada je već državni odvjetnik priznao optuženiku pravo na nužnu obranu, odnosno njeno prekoračenje, jer ako nema prekoračenja nema ni nužne obrane, i u tome pravcu izmijenio optužnicu, onda sud prvog stupnja i obrazloženje svoje presude mora usmjeriti u tome pravcu da bi presuda ne bi bila proturječna sama sebi i razlozima. Ako pak sud eventualno ne prihvaća ono što se u izmijenjenoj optužnici navodi, on može u dijelu svoga obrazloženja i to navesti, može navesti ono što smatra da je po njegovom mišljenju utvrđeno, ali optuženika može oglasiti krivim samo za ono djelo koje je predmet optužbe ili za lakše kazneno djelo od optuženog i to mora suvislo obrazložiti.

Sud prvoga stupanja zapada u kontradikciju i onda kada obrazlaže da li je napad bio isprovociran ili ne, pa tako u obrazloženju presude navodi da iz svega navedenog nedvosmisleno proizlazi da je optuženik neosnovano i krajnje provokativno intervenirao prema grupi gostiju koji su bili na odlasku, a udaranjem L. isprovocirao napad njega i ostalih oštećenika na sebe (str. 40/III), dok u nastavku obrazloženja (str. 44/VI) navodi da u koliko napad nije namjerno isprovociran ali je s umišljajem ili iz nehata izazvan od napadnutog, napadaču se priznaje pravo na nužnu obranu ali u ograničenoj mjeri, pa se nakon toga u stvari jasno ne razabire da li sud utvrđuje da se radi o isprovociranom napadu ili ne.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti sve navedene nedostatke na koje je naprijed ukazano, izvesti do sada izveden dokaz, a posebno će ispitati da li se kod optuženika radi o isprovociranju napada s namjerom ili ne, odnosno da li je optuženik iskoristio sve što je mogao da napad otkloni. U času pucanja optuženik je ležao na tlu, napadnut od više oštećenika, zadobio je više lakih povreda između ostalog i prijelom nosnih kostiju s krvarenjem u predjelu gornje vjeđe desnoga oka, bio je u pijanom stanju s 2,06 promila apsolutnog alkohola u krvi, snažno narcistički povrijeđen i s osjećajem straha i ugroženosti (nalaz i mišljenje vještaka str. 35 – 37 pobijane presude), pa s obzirom na te nepobitne činjenice, za sada, teško prihvatljiva tvrdnja u obrazloženju presude da je optuženik bio dužan iskoristiti svoje znanje tehnike obrane u vidu "čišćenja s poda" , tehnike gađanja, verbalnog smirivanja, radnje daljnjeg upozorenja pištoljem (ne zna se koje bi to radnje bile, jer je optuženik prije pucanja u pravcu oštećenika pucao u zrak – iskaz svjedoka V., str. 19/II presude) i slično, pogotovo kad se uzme u obzir da je optuženik svoju obuku za policajca specijalca vršio za prvu crtu obrane u trajanju od svega dva mjeseca (iskaz svjedoka D. i D. str. 9 – 10 pobijane presude), a ne za redovnu policiju.

Zbog naprijed navedenog trebalo je pobijanu presudu ukinuti, kako bi sud prvog stupnja u ponovljenom suđenju otklonio navedenu povredu odredaba ZKP, slijedom čega je odlučeno temeljem čl. 375. st. 1. ZKP kao u izreci, dok o žalbi državnog odvjetnika nije odlučivano jer je ta žalba za sada bespredmetna.

U Zagrebu, 19. rujna 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.