Gž-1286/2019-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-1286/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Đerđa, kao predsjednika vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja N. J., OIB: …, B., zastupan po H. S., odvjetniku u Š., protiv tuženice R. H., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od od 26. lipnja 2019. poslovni broj P- 72/2018, u sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tuženice R. H. te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku od 26. lipnja 2019. poslovni broj P- 72/2018 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva tužitelja N. J. na realnom dijelu čest. zem. 1514/1 k.o. V. B. koji je u skici mjesta očevida vještaka A. R., dipl. ing. geodezije od 9. listopada 2019. označen likom i brojevima 12-13-14-15-16-5-6-7-8-9-10 pa do točke na pravcu između točaka 10-11 gdje se taj pravac pod pravim kutom siječe sa suhozidom iz pravca točke 12, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (dio koji nije omeđen suhozidom).

Obrazloženje

Pobijanom presudom suđeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj N. J., OIB …, vlasnik posebnog fizičkog dijela čest. zem. 1514/1 K.O. V.B., površine 6762,00 m[2] , koji dio je na Geodetskom snimku sačinjenom po L. L. mag. ing. geodezije sačinjenom dana 22. svibnja 2013. godine, prikazan likom omeđenim brojevima „5-6-7-8-9-10-11-11A-12-13-14-15-16-5“ i skici A. R. dipl. ing. geodezije s nadnevkom od 09. listopada 2019. godine prikazan likom omeđenim brojevima „5-6-7-8-9- 10-11-11A-12-13-14-15-16-5“, a koje skice su sastavni dio ove presude.“

Protiv gornje presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da sud odluku temelji isključivo na iskazima svjedoka koji nemaju saznanja o vremenu relevantnom za primjenu OGZ-a, da očevidom nije utvrđeno da je nekretnina ograđena i u dijelu poslije točke 12 gdje nema suhozida i ostataka poljoprivrednih kultura, s prijedlogom da se presuda preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da se na nekretninama državnog vlasništva (kasnije označenog općenarodnom imovinom, tj. društvenim vlasništvom) do dana 6. travnja 1941. izvanrednom dosjelošću vlasništvo moglo steći nakon četrdesetogodišnjeg posjedovanja temeljem pravnog pravila paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje - OGZ),

- da je za suđenje u ovoj stvari od odlučujućeg značaja bilo utvrditi jesu li pravni prednici tužitelja njegov otac P. J. pok. V i djed V. J. pok. S. posjedovali utuženi dio sporne nekretnine do 6. travnja 1941. ukupno četrdeset godina, da bi se, susljedno toj odlučnoj činjenici, nastavno utemeljeno i na pravnim posljedicama iste, cijenila osnovanost daljnjih vlasničkih prijenosa vrhu prijepora do uključivo tužitelja,

- da je više činjenica utvrđenih u dokaznom postupku, koje su upućivale na nedvojbeni zaključak da su prednici tužitelja posjedovali spornu površinu u opisanom razdoblju u vremenu propisanom (dovoljnom) za originarno stjecanje vlasništva,

- da iz smrtnog lista Matičnog ureda Š. klase: 223-04/18-003/1546, ur. broj: 2182-06- 03/3-18-1 od dana 19. rujna 2018. proizlazi da je tužiteljev djed V. J. pok. S. i majke M. rođene S. rođen 26. srpnja 1876. u B., preminuo dana 23. siječnja 1943.,

- da su svjedoci M. J. pok. A. i I. J. pok. A. isticali da je V. J. pok. S. imao dva sina, tužiteljeva oca P. J. pok. V. i brata mu F. J. pok. V., posebice je svjedok I. J. naglašavao da se njegova obitelj na području B. naselila prije 1900. godine, tako pretpostavljao i za obitelj tužitelja, dok je svjedok M. J. ukazivao na provedenu diobu između braće F. i P. J., glede imovine naslijeđene iza smrti oca istih V. J. pok. S., a oba su svjedoka ukazivala da su neposredni susjedi tužitelju, pače, nekretnine koje posjeduju da su oblikom i konfiguracijski slične, duge, uske, položene od vrha do podnožja brda L., narodnim imenom zvane „S.“, uz navedeno, decidirano iskazujući da je tužiteljev djed V. J. pok. S. bio „izraziti poljoprivrednik“ te na prijeporu održavao (obrađivao) uglavnom stabla maslina i poneko stablo bajama, dodajući da je prijepor vrlo zahtijevan za obradu zbog konfiguracije (velikog nagiba),

- da je očevidom dana 14. rujna 2018. uz sudjelovanje vještaka mjernika A. R. dipl. ing. geodezije prijepor identificiran kao dio većeg stambeno gospodarskog kompleksa sastojećeg od dijelova čest. zem. 1661/1 i čest. zem. 3883/3, na kojim nekretninama su zatečeni stambeni i gospodarski objekti u posjedu tužitelja, sve anagrafske oznake P. 20 i dijela čest. zem. 1541/1 sve k.o. V. B.(prijepor), s tim da je usporedbom pokazane sporne površine u naravi i Geodetskog snimka mjernika L. L. mag. ing. geodezije sačinjenog dana 22. svibnja 2013. (list 10 spisa) vještak R. potvrdio da je utuženi dio predmetne nekretnine, opisan u izreci ove presude, upravo onaj prikazan na spomenutom Geodetskom snimku, sve razvidno na skicama vještaka R. s nadnevkom od 9. listopada 2018. (listovi 25 i 25A spisa), ortofoto snimku s uklopljenim katastarskim planom (list 27 spisa), te tri fotografije u boji sačinjene prilikom vršenja očevida (list 26 spisa),

- detaljnim pregledom sporne površine uočeno je da se ista pruža niz padinu brda L. (konfiguracijski izrazito strma) s tim da je na samom vrhu spomenutog brda nađen veći kameni suhozid (na koji kao gornju granicu svih nekretnina na padini brda L. u iskazu ukazao svjedok M. J.) koji uzdužno (po vrhu) dijeli dvije strane brda (odakle vjerojatno i narodni naziv područja „S.“) i od istog suhozida pružaju se oblikom slične duge uske „ograde“ (obrađene površine), od kojih jedna i utužena, u pretežitom dijelu bočno omeđena starim kamenim suhozidom, poprečno ispresijecana nizom manjih suhozidova tvoreći na taj način niz vlačica (zemljišno "sače, mreža, čipka") u kojima je zatečeno četrdesetak starijih stabala maslina, a oblici potonjih vlačica nesumnjivo impliciraju zaključak o potrebi stvaranja istih radi sprječavanja erozije zemlje zbog velike kosine (nagiba) zemljišta koje se obrađivalo,

- da iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, područnog ureda za katastar Š. klasa: 936-02/18-05/91, ur. broj 541-24-02/12-18-2 od dana 7. svibnja 2018. proizlazi da je revizijom posjeda 1954. godine dio čest. zem. 1541/1 k.o. B. u površini od 4.000 m[2] upisan u posjedovni list broj 84 na imenu posjednika A. J. pok. F., nastavno promjenom broj 38/1964, predmetima oznake 66/64 i 79/64 s naslovne strane posjedovnog lista broj 84 brisan je A. J. pok. F. i posjednicima navedenog dijela spomenute nekretnine, svako za po ½ dijela, upisani su T. J. udova F. i P. J. pok. V., a promjenom broj 2/1969, predmetom 1597/69 i temeljem provedene diobe zajednice posjed 2.000 m[2] čest. zem. 1541/1 ostaje upisan u posjedovnom listu broj 84, a posjed 2.000 m[2] iste nekretnine upisuje se u posjedovni list broj 844 k.o. B. na ime T. J. udova F., konačno promjenom broj 1665/2001, predmetom UP/I-932-07/01-04/1980 u provedbi rješenja Kotarskog suda u Š. pod poslovnim brojem O-186/48-5 na naslovnu stranu posjedovnog lista broj 84 upisani su T. J. udova F. za 1/8 dijela, P. J. pok. Vice za 3/8 dijela i A. J. pok. F. za 4/8 dijela,

- da je pregledom rješenja o nasljeđivanju koje je javni bilježnik u Š. V. V. kao povjerenik ovog suda donio pod poslovnim brojem O-407/16, UPP/OS-52/16 dana 27. travnja 2016. iza smrti P. J. pok. V. utvrđeno je da je, između ostalog, iz ostavine spomenutog pokojnika, izvanknjižno vlasništvo kuće i okućnice, sa garažom i konobom, u B. na adresi P. broj 20, te nekretnina upisanih u posjedovni list broj 84 za k.o. B., uključivo i 3/8 dijela površine čest. zem. 1541/1 upisane u isti posjedovni list, osnovom zakona i ustupa tužiteljeve sestre J. Š., raspoređeno tužitelju,

- da je u zemljišnim knjigama za k.o. V. B., zk. ul. 3401 čest. zem. 1541/1, boniteta pašnjaka, površine 492.156 m[2] i upisano vlasništvo Republike Hrvatske,

- da slijedom iznesenih utvrđenja, cijeneći posebice, a u svezi sa kontinuitetom obrade i potrebitim vremenom posjeda za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću, kako je ranije obrazloženo, vrijeme rođenja tužiteljevog djeda V. J. a pok. S. (1876. godine), nastavno i činjenicu da je tužiteljev djed V. kao i otac istog P. J. pok. V. rođen 1930. godine u staroj obiteljskoj kući izgrađenoj na dijelu nekretnina položenih uz prijeporu površinu, dijelovi koje kuće su već i svojim izgledom ukazivali na gradnju prije II. svjetskog rata(vrsta kamena, boja vezivnog materijala, "otisak" na materijalu zbog utjecaja atmosferilija), sve kao dio većeg stambeno gospodarskog kompleksa, pa nastavno postojanje materijalnih tragova obrade sporne površine, tj. i danas postojećih četrdesetak starih stabala maslina, ograđenost i uobličenost utužene površine, više desetaka zemljanih vlačica ograđenih kamenim suhozidovima, ali sagledavajući prostor prijepora prema širem okolišu koji pokazuje znakovito slične tragove posjeda (po ograđenosti kamenim suhozidovima i vrstama poljoprivrednih kultura),

- da smatra da su prednici tužiteljice savjesno posjedovali sporni dio predmetne nekretnine, jer za drugačije utvrđenje o savjesnosti u postupku nije bilo dokaza, ovaj sud je utvrdio da su ranije navedeni prednici tužitelja nedvojbeno 40 godina prije 6. travnja 1941. posjedovali sporni dio predmetne nekretnine, te su tako na originaran način, dosjelošću, stekli vlasništvo utuženog zemljišta kao dijela čest. zem. 1541/1 k.o. V. B., površine 6762,00 m[2] , koji dio je na Geodetskom snimku sačinjenom po L. L., mag. ing. geodezije sačinjenom dana 22. svibnja 2013., prikazan likom omeđenim brojevima „5-6-7-8-9-10-11-11A-12-13-14-15- 16-5“, a skici mjesta očevida vještaka A. R., dipl. ing. geodezije s nadnevkom od 9. listopada 2019. likom omeđenim brojevima „5-6-7-8-9-10-11-11A-12-13-14-15-16-5“, to u vrijeme kada za to nije bilo pravnih zapreka za takav način stjecanja predmetne nekretnine,

- da iz rješenja o nasljeđivanju koje je javni bilježnik u Š. V. V. kao povjerenik ovog suda donio pod poslovnim brojem O-407/16, UPP/OS-52/16 dana 27. travnja 2016. iza smrti P. J. pok. V. tužitelj proglašen jedinim nasljednikom (vlasnikom) prijepora kao izvanknjižnog vlasništva svog oca, to je ovaj sud konačno utvrdio da je tužitelj utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi, nasljeđivanjem, suglasno odredbama članka 114. i 128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 , 38/09 - dalje ZVDSP) stekao vlasništvo spornog dijela utužene nekretnine kako ista ranije označena u ovom obrazloženju, slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim u cijelosti, isti prihvaćen i zato presuđeno kao u izreci ove presude,

- da je nedvojbeno ukupno posjedovana površina prijepora po V. J. pok. S. očito i zbog vremena smrti istog tijekom II. svjetskog rata, u cijelosti u vrijeme revizije posjeda 1954. godine upisana kao posjed njegovog unuka A. J. pok. F., dok su nastavno pravni slijednici V. J., njegova snaha T. J. udova F. i brat njezinog pokojnog supruga, tužiteljev otac P. J., taj posjed ujednačili novim upisom (svakog za po ½ dijela), konačno i novim upisom nakon provedbe rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Š. pod poslovnim brojem O- 186/48-5 donesenog iza smrti V. J., na oba sina potonjeg ostavitelja, to dijelom na nasljednike F. J. pok. V. dijelom na P. J. pok. V., pri čemu je ocijenjeno da tada ukupno upisana površina od 4.000 m[2] , tj. 2.000 m na imenu tužiteljeva oca nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u ovoj parnici budući tako upisana površina, po ocijeni ovog prvostupanjskog suda, bila očito u svezi sa onom koja u to vrijeme bila stvarno obrađivana (donosila prihod) bez dijela prijepora koji je bio i danas jeste ostao boniteta pašnjaka i koji nedvojbeno iz materijalnih razloga (poreza i drugih davanja) kao površina koja nije neposredno donosila prihod (kao površina pod maslinama) nije niti prijavljena kao posjedovana površina prilikom vršenja revizije 1954. godine.

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji se ukazuje u žalbi i na koju primjenu ovaj drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti temeljem citirane procesne odredbe, treba reći da je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je izvanknjižni samovlasnik spornog realnog dijela nekretnine što podrazumijeva da bi vlasništvo stekao na originaran način.

Glede stjecanja prava vlasništva na izvornom državnom vlasništvu do 6. travnja 1941. tražilo se posjedovanje u trajanju od 40 godina (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2600/2012, Rev 2905/199, Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1480/2014 i zaključak broj 4. sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda sa predstavnicima županijskih sudova Republike Hrvatske broj Su-IV-148/2018 od 21. studenog 2018.) dok iz spisa predmeta ne proizlazi da imamo siguran dokaz o tome da bi posjed prednika tužitelja sezao u potrebnom vremenu prije 6. travnja 1941.

Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92) stjecanje prava vlasništva na eraru nije bilo moguće do 8. listopada 1991. pa je u odnosu na izlazak sporne nekretnine iz režima državnog vlasništva valjalo ocijeniti da li je tužitelj prema recentnoj sudskoj praksi osobno stekao pravo vlasništva dosjelošću s time da mu se uračuna posjed prednika.

Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 291/2014 rečeno je „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

U odluci broj Rev 158/2017 rečeno je da je ESLJP u predmetu Trgo protiv Hrvatske u presudi br. 35298/04 naveo „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v. Russia, br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.)."

Dakle, nakon novih odluka ESLJP-a iz 2016. godine više nije bitno za primjenu stajališta u predmetu Trgo protiv Hrvatske je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002. godine, dakle, nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, te nakon što je donesena nova odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu. ESLJP u obrazloženju odluka u predmetima Radomilja i Jakeljić izričito navodi da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao “imovina” zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Ono što je za ESLJP bitno je da li je vlasništvo nad predmetnom imovinom preneseno podnositelju zahtjeva prema zakonu u vrijeme kada je čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. bio u obliku u kojem je izvorno sročen još uvijek bio na snazi. Drugim riječima ESLJP smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi. To bi dalje značilo da bi se i danas mogla podnijeti tužba radi stjecanja vlasništva dosjelošću, uz tvrdnju da je to vlasništvo stečeno u navedenom periodu, ako su ispunjene ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

Kako se na temelju podataka u spisu ne može sa sigurnošću zaključiti da je prednik tužitelja sada pokojni djed V. J. pok. S. posjedovao spornu nekretninu u relevantnom vremenu od 6. travnja 1901. i da je pravo vlasništva stekao po pravilima OGZ-a, ali se može zaključiti da su nakon njegove smrti 1943., a svakako prije 8. listopada 1991., realni dio osnovne (matične) čest. zem. oznake 1541/1 u površini od 2000 m[2] posjedovali i to prednik tužitelja otac P. pok. V. od 1964. godine kada je to utvrđeno revizijom posjeda i on bio upisan u katastarskom operatu kao suposjednik, a nakon njega 1980. godine T. J. ud. F. za 1/8 dijela, A. J. pok. F. za 4/8 dijela oboje 5/8 dijela, što čini 2.500 m kao djeljenici s ocem tužitelja P. J.

,

pok. V. koji je upisan za 3/8, što čini 1.500 m i kojeg nasljeđuje tužitelj.

To ukazuje na neprekinuti pravni slijed izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva tužitelja pa je stoga sud prvog stupnja opravdano poklonio vjeru svjedocima u onom dijelu kada govore o mirnom posjedu tužiteljice i prednika, odnosno oca, te da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba pa je tužitelj osobno stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću temeljem čl. 159. st. 4. ZVDSP-a.

Međutim, glede opsega vlasništva treba reći da se s pravom prigovara u žalbi da bi tužitelj, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazao da je stekao pravo vlasništva na cijelom prijeporu u površini od čak 6.762 m[2] jer to kolidira s podacima o površini u katastarskom operatu, te da iz skice lica mjesta proizlazi da međe na prijeporu čine stari suhozidi izgrađeni očito po prednicima tužitelja čime su pokazali dokle seže njihov vlasnički posjed, a na kojem dijelu su posađene masline, dok preko točke 12 skice na dijelu prijepora ne postoje suhozidi, a iz priloženih fotografija se vidi da taj dio prijepora nije obrađivan, dapače vidno je zarastao u makiju bez ikakvih međnih znakova, dakle, nije dokazano da bi tužitelj bio u posjedu tog dijela prijepora osobno ili ranije putem prednika, kako se to sasvim opravdano navodi u žalbi.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je žalbu tuženice djelomično uvažiti i djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a, na način kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a je izostala jer nije popisan trošak sastava žalbe.

U Zadru, 7. travnja 2020.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Đerđ