Rev-2529/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2529/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske - Okružni zatvor u R., koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, protiv tuženika P.P. iz R., F.B. br. …, koga zastupa S.B., odvjetnik iz R., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tuženika koju je izjavio protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 9. listopada 1991. godine br. Gž-2362/90 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 6. rujna 1990. godine br. P-914/90, u sjednici održanoj 13. lipnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj kao davatelj stana na korištenje otkazao stanarsko pravo tuženiku P.P. za stan u R., U.F.B. br. … koji se sastoji od prostorija pobliže naznačenih u izreci presude, uz obvezu tuženiku da taj stan slobodan od svojih osoba i stvari preda tužitelju i naknadi mu parnični trošak. Odlučeno je da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.401,25 tadašnjih dinara u roku od 15 dana. Ta je presuda odlukom Okružnog suda u Rijeci od 9. listopada 1991. br. Gž-2362/90-2 preinačena tako da je zahtjev tužbe u cijelosti prihvaćen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluka suda drugog stupnja preinači i osnaži presuda prvostupanjskog suda.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tuženik nositelj stanarskog prava na spornom stanu. Zahtjev tužbe je utemeljen na odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima jer da tuženik taj stan ne koristi još od 1984. godine kada ga je dao u podnajamni odnos Ž.K. Utvrđenje je sudova, da je tuženik doista bolovao od TBC pluća, alkoholizma, psihoorganskog sindroma, da je bio na bolničkom liječenju od 30. 12. 1985. do 3. 2. 1986. godine, zatim od 12. 12. 1986. do 30. 12. 1986. i od 7. veljače 1986. do 14. veljače 1986. godine. Tuženiku je u 1986. godini bila potrebna pratnja i nadzor druge osobe što nije i slučaj za 1987. godinu.

Nadalje, utvrđenje je sudova da je tuženik imao prijavljeno prebivalište u Sisku, gdje se jedno vrijeme i liječio, da je upisan u birački spisak Mjesne zajednice "25. lipanj" Sisak, da je član SUBNOR-a Sisak, da mirovinu prima na adresi S., U.G. br. …, II odvojak i da u tom gradu živi i stanuje njegova supruga.

Na temelju takovih utvrđenja sud prvog stupnja nalazi da tuženik nije koristio sporni stan iz opravdanih razloga (bolest), zbog čega zahtjev tužbe kao neosnovan odbija temeljem odredbe st. 3. čl. 99. Zakona o stambenim odnosima.

Naprotiv, sud drugog stupnja, koji u cijelosti prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda, nalazi zahtjev tužbe osnovanim a sa tom ocjenom, koja je rezultat pravilne primjene propisa materijalnog prava slaže i ovaj revizijski sud. Ovo zbog toga, što je tuženik već u trenutku zamjene stana od 29. kolovoza 1984. godine (list 4. i 5.) znao i bio svjestan da se mora liječiti što je i poduzeo, ali u gradu Sisku, a ne u Rijeci gdje mu se mogla pružiti odgovarajuća liječnička njega i pomoć. Doduše, tuženik je nekorištenje spornog stana opravdavao i tvrdnjom da s njim u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu stanuje i K.Ž.

- osoba bez roditelja i da je to odlučna okolnost koja otklanja primjenu odredbe st. 1. čl. 99. ZSO.

Tuženik nije u pravu.

Prema utvrđenju sudova K.Ž. je kao štićenik Centra za socijalni rad smješten u sporni stan kod tuženika kao nositelja stanarskog prava radi pohađanja škole (rješenje Centra od 16. 10. 1984. godine, list 15 i ugovor između tuženika i Centra). Odlukom Centra tuženiku je enika u njegov stan. Na temelju tih činjenica i okolnosti, odobrena i naknada za smještaj štić

da je tuženik koji je rođen 1904. godine bio bolestan i faktički živio i liječio se izvan grada Rijeke, uz prirodnu ispomoć i njegu supruge i ostalih okolnosti ovog slučaja, koje su već uvodno istaknute, ne proizlazi da bi između tuženika i K.Ž. bio uspostavljen roditeljski odnos odnosno da bi kao dijete bez roditelja bio uzet na uzdržavanje, pa otuda i nepostojanje pretpostavka u smislu čl. 12. Zakona o stambenim odnosima da se K.Ž. smatra članom porodičnog domaćinstva tuženika a time se ne ostvaruju ni uvjeti za mogućnost primjene odredbe st. 3. čl. 99. istog zakona.

Kako u provedenom postupku nema povreda procesnog prava na koje je tuženik upozorio, jer je pobijana odluka jasna i razumljiva i izneseni razlozi u toj odluci međusobno nisu u proturječnosti i kad u provedenom postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91), to je reviziju tuženika trebalo kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 13. lipnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.