Revr-1679/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1679/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednika vijeća, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga, Gordane Jalšovečki i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika E. U. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica I. L. M., odvjetnica u Z., protiv tuženice-protutužiteljice B. B. iz Z., Š., koju zastupa punomoćnik N. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. i suradnici u Z., radi isplate i utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2381/07-2 od 20. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-10620/01-23 od 26. travnja 2007., u sjednici održanoj 10. studenoga 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu dio drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužitelj kao poslodavac i tužena kao zaposlenik dana 18. travnja 2001.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženici-protutužiteljici platiti tužitelju-protutuženiku svotu od 13.804,88 EUR-a zajedno sa kamatama po viđenju koje na tu svotu plaća Zagrebačka banka d.d. Z. tekućom od 25. travnja 2001. do isplate, sve u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. Z. na dan plaćanja u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju-protutuženom da tuženoj-protutužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.947,80 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj-protutuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud reviziju prihvati, ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica-protutužiteljica prvenstveno je predložila reviziju odbaciti kao nedopuštenu jer smatra da vrijednost predmeta spora na dan podnošenja revizije iznosi 99.779,64 kune. Podredno je osporila revizijske navode tužitelja-protutuženika i predložila reviziju odbiti, a tuženici-protutužiteljici dosuditi trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

Protutužbenim zahtjevom, neposredno predanim u spis na ročištu održanom 8. veljače 2002. (list 16 spisa) tuženica-protutužiteljica zahtijeva utvrđenje ništavosti odredbe čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužitelj kao poslodavac i tuženica kao zaposlenik 18. travnja 2001.

S obzirom da se protutužbeni zahtjev u ovom postupku ne odnosi na novčanu svotu za određivanje vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) mjerodavna je vrijednost predmeta spora naznačena u protutužbi.

Iz spisa proizlazi da je tuženica-protutužiteljica u protutužbi propustila naznačiti vrijednost predmeta spora, a da sud niti nakon što se je tužitelj-protutuženik upustio u raspravljanje o protutužbenom zahtjevu nije rješenjem, u skladu s odredbom čl. 40. st. 4. ZPP, odredio vrijednost predmeta spora u postupku koji se vodi povodom protutužbe.

Prema odredbi čl. 40. st. 5. ZPP izmijenjenog odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 i 123/08 – dalje: ZIDZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 52. st. 1. ZIDZPP u slučaju kad prvostupanjski sud u slučaju iz čl. 40. st. 4. ZPP ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način utvrđen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna. Zbog toga se u postupku koji se vodi povodom protutužbe smatra da vrijednost predmeta spora iznosi 50.000,00 kuna.

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kuna.

Kako vrijednost predmeta spora pobijane presude u odnosu na protutužbeni zahtjev ne prelazi propisani iznos od 100.000,00 kuna revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Revizija nije osnovana u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

Ovdje se prvenstveno ističe da je revizija tužitelja-protutuženika dopuštena protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev jer je ispunjen vrijednosni kriterij iz čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP.

Tužitelj-protutuženik je tužbenim zahtjevom od tuženice-protutužiteljice zahtijevao isplatu iznosa od 13.804,88 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti. Zbog toga se vrijednost predmeta spora određuje prema tečaju EUR na dan podnošenja tužbe (17. prosinca 2001.), a ne na dan podnošenja revizije kako to pogrešno smatra tuženica-protutužiteljica. Tužba je podnesena 17. prosinca 2001. kada je prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke srednji tečaj za 1 EUR iznosio 7.382862 kune pa vrijednost spora tužbenog zahtjeva iznosi 101.919,52 kune.

Pobijana presuda je, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, na temelju odredbe čl. 392.a ZPP, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. ZIDZPP, ispitana samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj-protutuženik u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer smatra da izreka presude proturječi razlozima presude, da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni.

Suprotno tvrdnji revidenta u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Kako pobijana presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka dijelom iznesenih navoda prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Kako se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to tužiteljevi-protutuženikovi navodi kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

-da su stranke u ovom postupku 2. travnja 1997. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na temelju kojeg je tuženica-protutužiteljica obavljala poslove frizera kod tužitelja- protutuženika u frizerskom salonu u Z., …, u kojem se koristi licenca J. D.;

-da su tuženica-protutužiteljica i tužitelj-protutuženik 18. travnja 2001. sklopili Sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 18. travnja 2001.;

-da su čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 18. travnja 2001. stranke ugovorile ugovornu zabranu utakmice;

-da je tuženica-protutužiteljica u vrijeme sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu primala neto plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj

sudovi su ocijenili da je ništav čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 18. travnja 2001. pa su na temelju odredbe čl. 93. st. 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01) prihvatili protutužbeni zahtjev, a odbili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.804,88 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji se temelji upravo na čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 18. travnja 2001.

Rješenjem ovog suda od 10. studenoga 2010. odbačena je revizija tužitelja- protutuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom I. izreke, kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice- protutužiteljice i utvrđen je ništavim čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužitelj-protutuženik kao poslodavac i tuženica-protutužiteljica kao zaposlenik 18. travnja 2001.. Dakle, u tom dijelu je pobijana odluka pravomoćna.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 13.804,88 EUR u kunskoj protuvrijednosti, kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, s obzirom da se taj zahtjev temelji upravo na čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužitelj- protutuženik kao poslodavac i tuženica-protutužiteljica kao zaposlenik 18. travnja 2001., a koji je utvrđen ništavim pravomoćnom presudom drugostupanjskog suda. Tom, pravomoćnom sudskom odlukom vezan je ovaj sud pa se zbog toga ne može upuštati u ispitivanje je li ništav ili nije sporni čl. 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužitelj-protutuženik kao poslodavac i tuženica-protutužiteljica kao zaposlenik 18. travnja 2001. na temelju kojeg tužitelj-protutuženik zahtijeva isplatu iznosa od 13.804,88 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

Zbog navedenog je neosnovan i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja-protutuženika u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbijena kao neosnovana.

Tuženici-protutužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. studenoga 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.