Rev-1220/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1220/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Vladimira Drakulića i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.K. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku M.G., odvjetniku u Z., protiv tuženika P.Š. iz P., …, zastupanog po punomoćniku Ž.T., odvjetniku u P., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-7470/94 od 27. prosinca 1994. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-3719/93 od 22. prosinca 1993. godine, u sjednici održanoj 14. listopada 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-7470/94 od 27. prosinca 1994. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-3719/93 od 22. prosinca 1993. godine kojom je tuženik obvezan isplatit tužitelju protuvrijednost 14.000 DEM u domaćoj valuti prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge (DEM) po viđenju koja teče od 11. travnja 1993. godine do isplate, te naknadit tužitelju parnični trošak od 5.600,00 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen. Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

U ovoj revizijskoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da su dana 19. ožujka 1993. godine stranke sklopile ugovor o zajmu temeljem kojeg ugovora - da je tužitelj kao zajmodavac dao, a tuženik kao zajmoprimac primio 14.000 DEM time

- da se tuženik obvezao 14.000 DEM vratiti tužitelju do 10. travnja 1993. godine što međutim nije učinio.

Sporno je međutim da li sklopljeni pravni posao predstavlja valjani ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 457. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) koji za tuženika proizvodi obvezu povrata zajma u smislu odredbe čl. 562. st. 1. ZOO. Ugovor o pozajmljivanju strane valute u tuzemstvu valjan je samo kada je sklapanje takvog ugovora izričito propisom dopušteno. U protivnom ugovor o zajmu strane valute valjan je ako je sklopljen u razdoblju do 31. prosinca 1985. godine te od 1. siječnja 1990. godine do 1. siječnja 1992. godine (koji ugovor se može ispuniti u stranoj valuti), odnosno ništav je ako je sklopljen u razdoblju od 1. siječnja 1986. godine do 31. prosinca 1989. godine te od 2. listopada 1992. godine nadalje.

Sporni ugovor a koji predstavlja ugovor o zajmu u stranoj valuti sklopljen je 19. ožujka 1993. godine, dakle u vrijeme kada je pozajmljivanjem strane valute bilo zakonom zabranjeno, što ovaj ugovor čini ništavim (čl. 103. ZOO).

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 109. ZOO) to znači da je sud (razmatrajući samo kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva) ovlašten procjeniti da li je sporni ugovor pravno valjan ili ništav. Pa kako je utvrđeno da je sporni ugovor o zajmu ništav (pošto je ugovoren zajam u stranoj valuti a tada to nije bilo dopušteno), dakle ne prizvodi pravni učinak, to tužitelja ne pripada temeljem takvog ništavog pravnog posla potraživat isplatu utuženog iznosa.

Međutim, kako je tužitelj isplatio tuženiku stranu valutu bez pravne osnove (ugovor o zajmu je ništav!) ima pravo od tuženika zahtjevati da mu vrati protuvrijednost isplaćenog iznosa u domaćoj valuti a prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji tečaj vrijedi tog dana. Dakle zahtjev tužitelja za isplatu je osnovan no ne iz razloga navedenih u nižestupanjskim presudama, već onih prethodno navedenih u ovoj presudi, time da obzirom na zahtjev tužitelja kojim je tražena isplata protuvrijednosti deviznog iznosa u domaćoj valuti prema srednjem tečaju, je taj iznos i trebalo dosuditi, a ne onaj prodajni koji bi ga temeljem čl. 395. st. 3. ZOO pripadao (sud ne može suditi ultra petitum).

Suprotno revizijskim navodima tuženika pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP) na koju revident upire, a niti onom iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 14. listopada 1998. godine

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica

Klepac/