Supreme Court dismisses appeal regarding landlord's lost rent claim against tenant for business space. Court upholds second-instance ruling on active legitimacy and lost profit calculation. Appeal rejected as unfounded under Civil Procedure Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance judgment, ruling it unfounded. The case involved a landlord claiming lost rental income due to the tenant's inability to lease a business space, with the lower courts affirming the plaintiff's active legitimacy and the calculation of lost profits based on public tender criteria. The court rejected the appeal's argument regarding the application of material law, confirming that the plaintiff was properly authorized to claim the lost benefit derived from the specific legal status of the business entity at the time.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 393. ZPP: The Supreme Court may reject an appeal as unfounded when the second-instance court correctly established the plaintiff's active legitimacy and the basis for calculating lost profits, thereby upholding the validity of the payment order and the lower court's reasoning.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 755/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. F. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 6711/2015-2 od 23. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4651/12-57 od 27. studenoga 2014., u sjednici održanoj 30. siječnja 2019.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točki I izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-13797/04 od 12. srpnja 2004., u točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.812,50 kuna, u točki III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna te u točki IV izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
Drugostupanjskom presudom u točki I izreke preinačena je prvostupanjska presuda te je suđeno da se održava na snazi platni nalog sadržan u točki I rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-13797/04 od 12. srpnja 2014. kojim je tuženik dužan tužitelju platiti iznos od 58.194,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose te od dospijeća pa do isplate kako je pobliže navedeno pod točkom I pod 1. U točki I pod 2. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupku u iznosu od 12.812,50, a u točki 3. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.937,50 kuna. U točki II izreke drugostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.
Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) izjavio je tuženik predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tužitelja i potvrdi drugostupanjsku presudu kojom je ukinut izdani platni nalog te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Tuženik je u ovoj pravnoj stvari izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ali je ovaj sud reviziju tuženika razmatrao u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a iz razloga što je drugostupanjska presuda donesena temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a što drugostupanjski sud izričito navodi u obrazloženju pobijane presude.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je stoga pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom te u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi iz razloga što je tuženik koristio poslovni prostor tužitelja nakon isteka ugovora o zakupu.
U postupku je utvrđeno:
- da je predmetni poslovni prostor bio u imovini društvenog poduzeća G. k., društvo s ograničenom odgovornošću iz Z., ...,
- da je rješenjem bivšeg Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj FI-773/91 od 3. svibnja 1991. došlo do upisa promjene poduzeća u društvenom vlasništvu sa prijašnje radne organizacije G. k. sa potpunom odgovornošću u navedeno poduzeće G. k., društvo s ograničenom odgovornošću u Z.,
- da je rješenjem tadašnjeg okružnog privrednog suda u Zagrebu broj FI-17381/93 od 4. siječnja 1994. godine došlo do pripajanja poduzeća G. k. Z. d.o.o. tadašnjem G. s.-k. g. – Z. d.o.o.,
- da je navedeno pripajanje izvršeno sukladno odredbi čl. 187.a tada važećeg Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91, 71/91, 26/93 i 58/93 – dalje: ZP),
- da je tužitelj pravni sljednik G. s.-k. g. Z. d.o.o.,
- da su tuženik i prednik tužitelja imali sklopljen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora temeljem javnog natječaja od 2. travnja 2002. te je isti bio zaključen na određeno vrijeme od jedne godine počev od 1. kolovoza 2002.
- da je zakupnina za zakup predmetnog poslovnog prostora iznosila mjesečno 5.300,00 kuna,
- da je tužitelj 12. lipnja 2003. prije isteka predmetnog ugovora o zakupu u dnevnom tisku objavio natječaj za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora,
- da se na taj natječaj tuženik nije javio, ali je istekom ugovora o zakupu 2. travnja 2002. nastavio koristiti predmetni poslovni prostor,
- da je tek temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu Ps-1158/03 od 13. veljače 2006. tuženik iseljen iz predmetnog poslovnog prostora,
- da je u spornom razdoblju kada je tuženik bespravno koristio poslovni prostor visina zakupnine za takav poslovni prostor se mogla ostvariti u iznosu od 6.466,00 kuna mjesečno. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, odnosno prvostupanjski sud je ukinuo izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrv-13797/04 iz razloga što tužitelj nije dokazao da je aktivno legitimiran za potraživanje izgubljene koristi zbog nemogućnosti davanja u zakup spornog poslovnog prostora u spornom razdoblju. Pri tome prvostupanjski sud svoju odluku temelji na tome da je tužitelj slijednik bivši G. k. Z., a radilo se o društvenom poduzeću koje je trebalo provesti pretvorbu nad društvenim kapitalom temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91, 26/91, 83/92, 84/92, 16/93, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96, 118/99 i 99/03 – dalje: ZPDP), a tužitelj nije dokazao da je predmetni poslovni prostor procijenjen u masi društvenog kapitala i da je uopće provedena pretvorba slijedom čega se ne može u konkretnom slučaju primijeniti odredba čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) već odredba čl. 390. ZVDSP slijedom koje tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
Suprotno navedenom, drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj pravni slijednik bivših G. k. Z. te da je u cijelosti dokazao sljedništvo i vlasništvo predmetnog poslovnog prostora, a obzirom da nije niti sporno da je tuženik u spornom razdoblju bio bez pravnog osnova u predmetnom poslovnom prostoru drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti održao na snazi izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-13797/04.
U ovoj pravnoj stvari u revizijskoj fazi postupka između stranaka je prvenstveno sporno da li je tužitelj stekao vlasništvo predmetnog poslovnog prostora obzirom da u postupku nije dokazao da bi predmetni poslovni prostor bio procijenjen temeljni kapital prijašnjeg društvenog poduzeća temeljem odredbi ZPDP.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja i da je isti pravni slijednik bivših G. k. Z., a također u cijelosti prihvaća utvrđenje da je izgubljena zarada tužitelja u visini zakupnine koju bi u spornom razdoblju tužitelj mogao ostvarivati sukladno raspisanom natječaju za davanje u zakup tog poslovnog prostora i sukladno zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik grada Zagreba br. 10/91), kao i na temelju zaključka o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik grada Zagreba br. 3/98), koji su doneseni na temelju Odluke o zakupu poslovnog prostora (Službeni glasnik grada Zagreba br. 3/98). U postupku je utvrđeno da je do pripajanja predniku tužitelja poduzeća G. k. d.o.o. došlo temeljem odredbe čl. 187.a ZP koji je bio na snazi usporedno sa tada već važećim ZPDP. Naime, temeljem odredbe čl. 187.a st. 1. ZP odluku o statusnoj promjeni poduzeća donosi organ upravljanja i samo u smislu odredbe čl. 187.a st. 4. trebala je suglasnost Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj ukoliko se radilo o podjeli društvenog poduzeća, a što ovdje nije bio slučaj. U vrijeme pripajanja poduzeća G. k. koje je bilo u društvenom vlasništvu prednik tužitelja G. s.-k. g. Z. bilo je javno poduzeće osnovano po posebnom propisu, odnosno temeljem odluke zagrebačke Gradske skupštine i u tom statusu je bilo sve do 1996. kada je provedeno usklađenje općih akata sa odredbama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93 – dalje: ZTD) i od kada prednik tužitelja ima status društva s ograničenom odgovornošću i nosi naziv G. s. k. g. Stoga pogrešno smatra prvostupanjski sud da tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo predmetnog poslovnog prostora iz razloga što nije dokazao da je isti procijenjen u masi društvenog kapitala kod pretvorbe iz razloga što je taj poslovni prostor je činio dio društvene imovine društvenog poduzeća G. k. koje se za vrijeme važenja ZP kao društveno poduzeće pripojilo predniku tužitelja, a koji je u to vrijeme imao status javnog poduzeća i koji je provodio pretvorbu sukladno posebnim propisima, a ne temeljem odredbe ZPDP.
Slijedom navedenog ispravno je zaključio drugostupanjski sud da je tužitelj aktivno legitimiran za potraživanje izmakle koristi zbog nemogućnosti davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora u spornom razdoblju.
Obzirom da je u postupku utvrđeno da visina izgubljene koristi odgovara onoj koja bi se sukladno odlukama i zaključcima G. Z. mogla postići temeljem provedenog javnog natječaja (a koja uostalom odgovara i zakupnini koju je plaćao tuženik za vrijeme važenja Ugovora o zakupu) ukupno je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno pravilno je održan izdani platni nalog na snazi. Stoga nije osnovan niti istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji se ističe u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a kroz postavljeno pravno pitanje i obrazlaganja postavljenog pravnog pitanja koje se u bitnom odnosi na aktivnu legitimaciju tužitelja.
Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 30. siječnja 2019.
Predsjednica vijeća:
Gordana Jalšovečki, v.r.