Revr-43/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 43/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Davorke Lukanović-Ivanišević,, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz Č., protiv tuženika K. v. d.o.o. – T. O., zastupanog po K. Č., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Virovitici od 16. listopada 2003. br. Gž-903/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini od 11. ožujka 2003. br. P-470/02, u sjednici održanoj 12. svibnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Slatini od 11. ožujka 2003. br. P-470/02 presuđen je tuženik vratiti tužiteljicu na posao i isplatiti joj plaću po 1.351,00 kn mjesečno za razdoblje od 15. kolovoza 2002. pa do povratka na rad, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15%, priznati joj neprekidan radni staž i upisati ga u radnu knjižicu.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Virovitici od 16. listopada 2003. br. Gž-903/03 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu drugostupanjskog suda uzeti u razmatranje tužiteljičin odgovor na žalbu tuženika,

e ispitati, kao i u odsutnosti razloga o odlučnoj zbog čega drugostupanjsku presudu nije moguć

činjenici da sporni ugovor glasi: "Ugovor na određeno vrijeme", pa iako vrijeme trajanja tog ugovora nije određeno, ono je odredivo primjenom odredbe čl. 10. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR) u svezi sa čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojim odredbama radni odnos tužiteljice temeljem spornog ugovora o radu na određeno vrijeme nije mogao trajati dulje od tri godine.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u stajalištu nižestupanjskih sudova da sklopljeni ugovor o radu ima značajke ugovora o radu na neodređeno vrijeme, iako suprotno proizlazi iz samog naziva ugovora, kao i u pogrešnoj primjeni odredbe čl. 129. ZR-a, koja ne dolazi do primjene kad je nakon statusne promjene vlasnika i naziva tvrtke sklopljen novi ugovor o radu na određeno vrijeme.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže njeno odbijanje kao neosnovane, dok se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je s tuženikom sklopila 30. lipnja 1999. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa kako ju je tuženik dopisom od 08. srpnja 2002. obavijestio da je 30. lipnja 2002. istekao rok trajanja ugovora na određeno vrijeme od tri godine, traži povratak na posao i isplatu plaće za razdoblje od prestanka rada 15. kolovoza 2002. do povratka na posao po 1.351,00 kn mjesečno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme 30. lipnja 1999., ali bez odredbe o trajanju ugovora, smatrajući da iz sadržaja cijelog ugovora kao i odredbe čl. 18. Pravilnika o radu tuženika proizlazi da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prvenstveno zato što je tužiteljica kontinuirano u radnom odnosu kod istog poslodavca od 24. lipnja 1997., kako stoji u članku 4. navedenog ugovora, tako i zato što je člankom 129. ZR-a propisano da se promjenom osobe poslodavca ili njenog pravnog položaja svi ugovori o radu prenose na novog poslodavca.

Neosnovani su revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka koju revident nalazi u obrazloženju drugostupanjske presude da tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu, iako ga je podnijela, jer se na tu činjenicu ne može pozivati tuženik, budući da se ne radi o njegovoj procesnoj radnji već o radnji protivne strane.

Ni time što sudovi ocjenjuju da je sporni ugovor o radu na određeno vrijeme po svom sadržaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer je sud temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a ovlašten ocijeniti provedene dokaze slobodnim uvjerenjem u cilju utvrđenja materijalne istine.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iako sporni ugovor o radu od 30. lipnja 1999. doista nosi naziv: "Ugovor o radu na određeno vrijeme", on je po svom cjelokupnom sadržaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ne samo zato što u njemu nije navedeno vrijeme trajanja, nego i zato što poslovi koje je stvarno obavljala tužiteljica (spremačica) nisu ni sezonski ni privremeni, niti je u ugovoru o radu navedeno da tužiteljica zamjenjuje nekog privremeno nenazočnog radnika, niti iz same prirode poslova koje je obavljala tužiteljica (poslovi spremačice) proizlazi da bi se radilo o privremenim, sezonskim ili sličnim poslovima, dakle nisu ni postojale pretpostavke za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme propisane odredbom čl. 10. st. 1. ZR-a.

Kako je tužiteljica kao zaposlenica tvrtke V. d. d. nastavila raditi kod tuženika, koji je kupio tvrtku V. d.d, njezin radnopravni status zaposlenika na neodređeno vrijeme nije se promijenio, što je uostalom izrijekom navedeno i u spornom ugovoru, članku 15, koji u cijelosti glasi: "Posebno se utvrđuje da zaposlenik ovim Ugovorom o radu ne gubi svoja stečena prava iz radnog odnosa u tvrtki V. d.d. temeljem Ugovora o radu od 24. 06. 1997. godine, te da sva ta prava ostvaruje u K.".

Pravilno stoga nižestupanjski sudovi primjenjuju odredbu čl. 129. ZR-a te u svezi s odredbom čl. 10. st. 1. ZR-a i čl. 18. Pravilnika o radu tuženika, utvrđuju da sporni ugovor o radu nije ugovor o radu na određeno, već na neodređeno vrijeme.

Neosnovane su tvrdnje revidenta da je vrijeme trajanja ugovora odredivo pozivom na odredbu čl. 10. st. 4. ZR-a, jer time što je tom odredbom propisano najduže trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme, radni odnos zaposlenika ne prestaje istekom trogodišnjeg maksimalnog roka, jer u konkretnom slučaju ne predleži činjenični supstrat temeljem kojeg bi to vrijeme bilo naknadno odredivo, kao što je npr. odsutnost radnika zbog bolovanja, specijalizacije, sezonskih poslova i sl.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski

čnog postupka iz čl. sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parni 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 12. svibnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.