Rev-2364/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2364/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Ivke Zlokić, Ilije Čuljata i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. S. iz Z., i 2. L. S. iz Z., oba zastupani po punomoćniku D. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženih: 1. J. S., 2. M. S., 3. S. S., 4. J. S., 5. M. S., 6. V. S., 7. B. S., 8. A. S., 9. G. T., svi na adresi Z., oni od 2. do 9. zastupani po punomoćniku onom pod 1. J. S., 10. T. Č. i 11. S. Č., oboje iz Z., zastupani po punomoćnicima R. i T. Č., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. ožujka 1997. godine, br. Gž-8983/95., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 29. svibnja 1995. godine, br. P-3253/87., u sjednici održanoj dana 20. srpnja 2000. godine,

presudio je i riješio je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da tim tuženici dozvole da u postupku za diobu nekretnine označene kao kat. čest. 2132 zk. ul. 2853 k.o. Grad Zagreb pripadne 1/3 vrijednosti, a preostale 2/3 tih nekretnina da se podijele među suvlasnicima uključujući tu i tužitelje u skladu sa njihovim suvlasničkim omjerima, dok je prvostupanjskim rješenjem odbačena tužba u dijelu koliko se odnosi na tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tužitelji svojim investiranjem u navedene nekretnine povećali njihovu vrijednost za 1/3.

Ujedno su tužitelji obvezani da solidarno naknade tuženima pod 10. i 11. parnični trošak u iznosu od 2.200,00 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude i rješenja tužitelji su pravovremeno izjavili reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložili su da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja (1.) da se utvrdi da su tužitelji vlastitim investiranjem u nekretnine, koje su u suvlasnosti stranaka, povećali vrijednost tih nekretnina za 1/3 dijela njihove vrijednosti (2.) da su tuženici dužni dopustiti da u postupku diobe nekretnina tužiteljima pripadne 1/3 vrijednosti dijela nekretnine, a preostale 2/3 dijela vrijednosti nekretnina da se podijele među svim suvlasnicima (tužiteljima i tuženima) u skladu s njihovim suvlasničkim omjerima.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova i podacima u spisu proizlazi:

- da su stranke suvlasnici nekretnina (u naravi kuća s dvorišnim prostorom) označene kao kat. čest. 2132, zk. ul. 2853 k.o. Grad Zagreb, i to tuženici pod 10. i 11. - T. i S. Č., zajedno za 2/4 dijela, a ostale stranke, uključujući i tužitelje, svi za 2/4 dijela,

- da su tuženici pod 10. i 11. - T. i S. Č. postali suvlasnici za 2/4 dijela navedene nekretnine temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 1978. godine, br. P-2417/74., a u tom postupku, na strani tuženih obuhvaćeni su ovdje tužitelji pod 1. i 2., te tuženici od 1. do 9.,

- da su tužitelji investirali u adaptaciju podrumskog prostora navedene nekretnine u razdoblju od 1954. do 1960. godine i u razdoblju od 1974. do 1976. godine.

Pravilan je zaključak nižestupanjski sudova da tužitelj u tužbi ne može tražiti utvrđenje kakove činjenice već samo da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, kako je to i propisano odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP). Zato su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su odbacili tužbu u dijelu koliko se odnosi na tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tužitelji svojim investiranjem u navedenu nekretninu povećali njenu vrijednost za 1/3 dijela (čl. 288. st. 2. ZPP).

Prema odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravni odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 9/92 i 77/92. - dalje ZOVO), koji je u odnosno vrijeme bio u primjeni, više osoba ima pravo vlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određene razmjerno prema cjelini (idealni dio).

Samo suvlasnik, sukladno svom suvlasničkom dijelu, može tražiti diobu stvari. To proizlazi iz odredbe čl. 16. st. 1. ZOVO.

Tužitelji u ovom slučaju traže da im se kod diobe nekretnine dodijeli 1/3 dijela vrijednosti cjeline povrh njihova suvlasničkog dijela, a preostali dio od 2/3 da se podijeli među suvlasnicima, uključujući tužitelje (sukladno njihovom suvlasničkom omjeru). Tužitelji, prema onome što proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva, nisu zatražili da se utvrdi da su oni samom činjenicom investiranja u navedenu nekretninu postali suvlasnici za 1/3 dijela cjeline na toj nekretnini. Sama činjenica da je neki od suvlasnika izvršio određena ulaganja u zajednički objekt, ne čini ga ovlaštenim trošiti da se vrijednost investiranja pridoda njegovom suvlasničkom dijelu. Tužitelji, kao što je rečeno, nisu ni postavili tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su oni činom određenih ulaganja (radom i u materijalu) postali suvlasnici određenog dijela nekretnine.

Treba inače ukazati da investicija u adaptaciju koju na zajedničkom objektu izvrši jedan suvlasnik, u pravilu, ne dovodi do izmjene stvarno pravnih odnosa, već iz njih proizlazi obvezno pravni zahtjev za izvršena ulaganja. U konkretnom slučaju, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, ulaganja u adaptaciju podrumskog prostora kuće u suvlasništvu stranaka, tužitelji su izvršili prije nego što su tuženici pod 10. i 11., temeljem navedene pravomoćne presude, postali suvlasnici za 2/4 dijela i u tom omjeru se uknjižili u zemljišne knjige, a ostale stranke su uknjižene na drugoj polovici dijela navedene nekretnine.

Nisu u pravu revidenti kada smatraju da su nižestupanjski sudovi trebali prihvatiti tužbeni zahtjev prema tuženima od 1. do 9., koji su priznali tužbeni zahtjev. Ovo zato, jer se, s obzirom na prirodu pravnog odnosa i postavljeni tužbeni zahtjev, radi o jedinstvenom suparničarstvu (čl. 201. ZPP).

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koju ukazuje revizija.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na ostale revizija određeno i ne ukazuje.

Iz izloženih razloga valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. srpnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.