I Kž-632/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 632/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 20. listopada 1997. godine br. K-20/97, u sjednici održanoj 5. svibnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gospiću, presudom od 20. listopada 1997. godine br. K-20/97 na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP oslobodio je od optužbe opt. I.P. da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa, teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. KZRH.

Na temelju čl. 91. st. 1. ZKP troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Na temelju čl. 100. st. 3. ZKP oštećenik je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP/93 u pismenom podnesku od 19. siječnja 1998. godine br. DOKŽ-43/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč.

11. ZKP/93 međutim, taj žalbeni osnov posebno ne obrazlaže, a ispitujući u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93 pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena ova kao niti druga povreda odredaba kaznenog postupka na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Razlozi žalbe ukazuju da se u stvari državni odvjetnik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja budući osporava zaključak suda prvog stupnja donesen na temelju provedenog dokaznog postupka.

Pri tome neosnovano navodi da je nesporno utvrđeno da se radi o pregaženju pješaka kojega bi trijezan vozač uočio na udaljenosti od 27 m i poduzeo pravovremenu reakciju i na vrijeme zaustavio vozilo ili zaobišao pješaka.

Takvi navodi žalitelja su paušalni i ne zasnivaju se na provedenom dokaznom postupku. Naime, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. Z.I. koji daje uz konzultaciju vještaka sudske medicine prof. dr. J.Š. sud prvog stupnja je utvrdio da je pješak bio u lažećem položaju (što se u žalbi izbjegava precizirati, a radi se o odlučnoj činjenici) i da u noćnim uvjetima vožnje, sa upaljenim kratkim svjetlima, prosječan vozač opaža takvog pješaka na kolniku ispred vozila, na udaljenosti od oko 25 m i to kao nejasnu prepreku na kolniku, a tek na udaljenosti od oko 20 m prepoznaje da se radi o čovjeku. Pri brzini kojom se kretao optuženik, između 50 i 60 km/sat, nije mogao kočenjem izbjeći nalet. Vještak je dozvolio da ukoliko je javna rasvjeta na mjestu nezgode bila takvog intenziteta da se oštećenika moglo primijetiti kao čovjeka koji leži na cesti, na udaljenosti većoj od 27 m, tada je optuženik mogao kočenjem izbjeći nalet i pri brzini kojom se kretao. Međutim, kako to utvrđuje sud prvog stupnja javna rasvjeta je bila slaba pa zaključuje da optuženik na udaljenosti od 27 m nije mogao uočiti da se radi o čovjeku koji leži na cesti i da se radilo o iznenadnoj prepreci na koju nije mogao adekvatno reagirati pri dozvoljenoj brzini, bez obzira na utvrđenu alkoholiziranost.

Uz navedeno te po sudu prvog stupnja manje prihvatljivu varijantu o nastanku ove prometne nesreće, ali koja nije isključena u provedenom postupku, da se optuženik prije pregaženja pješaka mimoilazio sa jednim vozilom koje je moglo okrznuti pješaka i odbaciti na njegovu kolničku traku, u kojoj situaciji optuženik nije mogao izbjeći gaženje, sud prvog stupnja je kao jedini mogući zaključak bio dužan donijeti oslobađajuću presudu. Navedenu hipotezu nastanka ove prometne nesreće ne isključuje niti prometni vještak niti vještak sudske medicine, a isto nije u suprotnosti niti sa materijalnim tragovima. Naime, cipela oštećenika je nađena van desnog ruba kolnika gledano u pravcu G.-S., što znači sa lijeve strane gledano u smjeru kretanja vozila optuženika i to prebačena preko ograde, na osnovu čega prometni vještak nalazi da bi navjerojatnije cipela tamo mogla odletjeti uslijed rotacije tijela oštećenika, koja bi nastala ili udarom ili okrznućem oštećenika od nekog nepoznatog vozila i to bliže lijevom rubu kolnika.

I Kž 632/1997-3

U nedostatku protivnih dokaza, a na koje se ne ukazuje niti u žalbi državnog odvjetnika sud prvog stupnja je donio ispravan zaključak, a koji prihvaća i ovaj sud.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno.

Zbog svega navedenog, na temelju čl. 387. ZKP/97 trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. svibnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.