I Kž-990/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 990/09-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženog N. B. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00. i 51/01.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. listopada 2009., broj K-11/05, u sjednici održanoj 19. travnja 2011.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I Povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim pod točkom 1. te izreke i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Uslijed odluke pod I, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. Kaznenog zakona za koje je optuženik proglašen krivim pod točkom 2. izreke uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim pod točkom 3. izreke kazna zatvora u trajanju dvije godine i za kazneno djelo iz članka 287. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim pod točkom 4. izreke kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te se primjenom članka 60. stavak 1. i 2. c) Kaznenog zakona optuženi Niko Božić osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci.

III Uslijed odluke pod I, žalbe optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. Kaznenog zakona su bespredmetne.

I Kž 990/09-4

IV Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se ukida pobijana presuda u oslobađajućem dijelu i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

V U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a ukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda..

Obrazloženje

Pobijanim presudom Županijskog suda u Bjelovaru je na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje u tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe pod točkom 9. izreke presude optuženi N. B. da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00. i 51/01.; u daljnjem tekstu „KZ“).

Istom presudom proglašen je krivim optuženi N. B. pod točkom 1. izreke presude da je počinio predmetno kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a, pod točkom 2 izreke presude da je počinio kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ-a, pod točkom 3. izreke presude da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a i pod točkom 4. izreke presude da je počinio kazneno djelo iz članka 287. KZ-a pa mu je, na temelju istih propisa, za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina, za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i za kazneno djelo iz članka 287. KZ-a utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te je na temelju članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine.

Na temelju članka 132. stavak 2. ZKP-a oštećena „P. b.“ d.d. K. upućena je da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.

Na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presudi i zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, s prijedlogom da oslobađajući dio pobijane presude bude ukinut i predmet vraćen na ponovno suđenje, a u odnosu na osuđujući dio da presude bude preinačena „izricanjem strožije kazne“.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio i optuženi N. B. putem branitelja, odvjetnika M. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „odluke o kaznenoj sankciji/imovinsko pravnom zahtjevu“, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu na način da ukine osuđujući dio presude te donese novu presudu kojom će u cijelosti osloboditi okrivljenika, a podredno da usvoji žalbu na osuđujući dio presude, ukine

I Kž 990/09-4

navedeni dio presude te vrati predmet Županijskom sudu u Bjelovaru na ponovno raspravljanje“.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Na temelju članka 399. u svezi s člankom 373. stavak 1. ZKP-a, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje se u podnesku očitovalo na način da smatra da je žalba državnog odvjetnika osnovana, a da žalba optuženika nije osnovana.

Sjednici je održana odsutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika koji je o sjednici uredno obaviješteni (članak 374. stavak 4. ZKP-a).

U odnosu na točke I i III izreke

Optuženik je u točki 1. izreke pobijane presude proglašen krivim da je počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavak 1. KZ-a jer je „kao odgovorna osoba u službenu i poslovnu ispravu unio neistinite podatke i svojim potpisom i službenim pečatom ovjerio takvu ispravu“. U žalbi optuženik ne obrazlaže žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno ukazuje na to da ponuda za kupnju vozila nije službena isprava. Naime, službena isprava je svaka isprava koju je izdala službena osoba u obavljanju svoje službene dužnosti kojom se potvrđuju neke činjenice važne za ostvarenje određenih osobnih prava. Ponuda za kupnju vozila koju sastavlja kupac, a ovjerava pečatom privatna tvrtka koja se bavi trgovinom motornih vozila nije službena isprava jer tu ponudu nije izdala službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Nadalje, žalitelj ukazuje i na to da takva ponuda nije niti poslovna isprava, ali žalba u tom dijelu, za sada, ne može biti razmatrana jer prvostupanjska presuda u tom dijelu ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

Naime, proglašavajući krivim optuženika za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavak 1. KZ-a, prvostupanjski sud je u zakonskom opisu u izreci presude ovjerene ponude za kupnju osobnih automobila označio kao službene i poslovne isprave. Potom je u obrazloženju presude (stranica 22) naveo da je optuženik u te ponude, „kao službene i poslovne isprave, unio neistine podatke“. Zatim je dao određenje službene isprave navodeći da je to „predmet koji ima sadržaj isprave u sklopu određene službe i podoban je da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose“. Iz takve izreke pobijane presude i njenog obrazloženja nije jasno smatra li prvostupanjski sud da su navedene ponude istovremeno službene i poslovne isprave, a osobito nije jasno zašto prvostupanjski sud smatra da su navedene ponude poslovne isprave jer za to ne daje razloge u obrazloženju presude. Osim toga, nije jasno niti koja je to „služba“ koju je obavljao optuženik, a da bi navedene ponude mogle imati značajke službene isprave kako ih označuje prvostupanjski sud.

Nadalje, u članku 312. stavak 1. KZ-a određeno je da se to djelo čini u odnosu na „službenu ili poslovnu ispravu“. Imajući na umu da KZ rabi izričaj „ili“, ovdje ipak nije potrebno ulaziti u načelno razmatranje može li neka isprava imati istovremeno značajke službene i poslovne isprave, ali je jasno da u konkretnoj situaciji navedene ponude ne mogu

I Kž 990/09-4

imati značajke službene isprave pa su izreka i obrazloženje pobijane presude koje te ponude istovremeno označuje kao službene i kao poslovne isprave same sebi proturječne.

Budući da je prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a za koje je optuženik proglašen krivim u točki 1. izreke presude istovremeno nejasna i proturječna u odnosu na odlučne činjenice, to je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a pa je u tom dijelu prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti, a kako je to navedeno u točki I izreke ove odluke. Time su žalba optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na ovo kazneno djelo bespredmetne, a tako je i navedeno u točki III izreke ove odluke.

U odnosu na točku IV izreke

U odnosu na oslobađajući dio za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a opisano u točki 9 pobijane presude, državni odvjetnik je s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zaključak koji je prvostupanjski sud izveo iz utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da optuženik „time što je podizao iznose odobrenih kredita sa žiro računa svoje tvrtke, nije iskoristio svoj položaj i ovlast u namjeri da si pribavi znatnu protupravnu korist, jer je nedvojbeno da je dio podignutog novca predavao kupcima, ... [a] koliko je od podignutog novca optuženik zadržao za sebe, u provedenom postupku se nije moglo utvrditi, to više što su kupci tih vozila, tijekom glavne rasprave, sudi bili nedostupni“, a „iako ... se radi o znatnim razlikama u iznosima odobrenih kredita i cijeni kupljenih vozila ... vještakinja se nije ni mogla izjasniti koliko je od podignutog novca optuženik zadržao za sebe ... jer se u pravilu u ugovore o kupnji vozila ne stavljaju stvarne prodajne cijene, već one koje približno odgovaraju veličinama na temelju kojih se obračunava porez.“ (stranica 17 prvostupanjske presude).

Državni odvjetnik s pravom ukazuje na to da je optuženik podizao novac u visini dostavljenih kredita, da je kupcima davao manje iznose, da kupci otplaćuju puni iznos kredita, a da im razlika između punog iznosa koji otplaćuju i iznosa koji im je optuženik predao nije vraćena. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud se oslanja na pretpostavku vještakinje za knjigovodstvo i financije koja „pretpostavlja da su svi računi plaćeni gotovim novcem koji je podignut sa žiro računa tvrtke“ pa se „ne može očitovati koliko je od podignutog novca optuženik zadržao za sebe“. No, žalitelj s pravom ukazuje da se radi o velikoj razlici između kredita i kupovne cijene vozila, a koja, prema činjeničnom opisu za pet situacija u kojima je optuženik podignuo cjelokupni iznos kredita i manji dio predao kupcima iznosi 268.293,00 kune i za koju nije životno da predstavlja optuženikovu proviziju. Čak i prvostupanjski sud navodi da je dio novca optuženik zadržao za sebe, ali se zadovoljava zaključkom vještakinje za knjigovodstvo i financije koja na temelju pretpostavke navoda da nije mogla utvrditi koliko je novca optuženik točno zadržao za sebe.

U takvoj situaciji, a kraj utvrđene činjenica da je optuženik dio novca zadržao za sebe i da su razlike između iznosa koji je optuženik podignuo gotovinskim čekom i iznosa koji je predao petorici kupaca tako velike da životno ne predstavljaju proviziju, prvostupanjski sud je s više marnosti trebao utvrditi najmanje mogući iznos koji je optuženik zadržao za sebe te tada vidjeti radi li se o iznosu koji predstavlja kvalifikatornu sastavnicu kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ-a. To se prvenstveno odnosi na utvrđivanje pomoću ispitivanja

I Kž 990/09-4

svjedoka – kupaca automobila, iako prvostupanjski sud navodi da su nedostupni, ali za tu nedostupnost ne daje dostatne razloge, ali i na utvrđivanje okolnosti koliko je iznosila uobičajena provizija u poslovima trgovine motornim vozilima kakvom se bavio optuženik. Stoga se, za sada, ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a kako mu je to stavljeno na teret pa je u tom dijelu prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će s više marnosti pokušati doći do svjedoka – kupaca automobila i utvrditi koliko su novca primili od optuženika, koliko je iznosila optuženikova provizija ako su je platili, a tu proviziju će utvrditi po potrebi i provođenjem drugih dokaza, primjerica ispitivanjem osoba koje se bave trgovinom osobnih vozila. Po potrebi nalog za utvrđivanje te provizije prvostupanjski sud može dati i u okviru financijsko knjigovodstvenog vještačenja koje je ionako potrebno dopuniti ili iznova provesti jer, za sada, postoje okolnosti koje ukazuju na sumnju da se valjani zaključak u odnosu za ovo kazneno djelo može izvesti i bez oslanjanja na objektivno nepotvrđene pretpostavke vještačenja.

U odnosu na točku V izreke, osim zbog odluke o kazni

Osim zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, državni odvjetnik žali se i zbog odluke o kazni, ali taj dio žalbe državnog odvjetnika nije osnovan. Radi preglednosti, taj dio će biti obrazložen u dijelu koji se odnosi na obrazloženje točke II izreke ove odluke.

U odnosu na žalbu optuženika, osim u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a koja je bespredmetna jer je u tom dijelu pobijana presuda ukinuta, žalitelj zapravo prigovara pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome on uglavnom ponavlja obranu koju prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu nije prihvatio i za to dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

Tako u odnosu na kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. KZ-a opravdano nije prihvaćena obrana koju optuženik ponavlja u žalbi, a kojom odgovornost prebacuje na preminulu osobu (O. V., alias F. Ž.). Naime, prvostupanjski sud je i na temelju iskaza svjedoka M. J., M. M. i D. Z. logično raščlanio odlučne okolnosti i otklonio vjerodostojnost takve obrane optuženika (stranica 24 prvostupanjske presude). Također je sud pravilno odbio dokazne prijedlog obrane za pribavljanje podataka o kaznenoj prijavi koju je optuženik podnio protiv F. Ž. jer takav dokaz ne bi pridonio drugačijem činjeničnom utvrđenju. U tom smislu i žalbeni navodi kojima se sada u žalbenom postupku ukazuje da P. b. d.d. „nije dostavila bilo kakvu vjerodostojnu … ispravu … a prema kojima će … biti razvidno da su kupci dužni isplatiti navedeni kredit“, nisu odlučni jer je sud odlučne činjenice pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedoka, pribavljene dokumentacije te nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije. Također nije osnovan žalbeni navod da „nije ena osoba dužna platiti i otplaćivati kredit a da nije dobila motorno utvrđeno da je određ

vozilo“ jer je i te okolnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio (stranice 23 i 24) te se žalitelj na njih upućuje, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Pri tome treba napomenuti da je promašen žalbeni navod „da okrivljenik nije ostvario nepripadnu

I Kž 990/09-4

materijalnu dobit budući da je novce koje je dobila tvrtka A. B. d.o.o. … doznačio kupcima“ jer optuženik nije niti proglašen krivim da je ovim djelom sebi pribavio protupravnu imovinsku korist već da je imovinsku korist pribavio pravnoj osobi.

Također su pravilna činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a opisano u točki 3. izreke pobijane presude. Žalbeni navodi koji uopćeno navode da „nitko u RH … ne može biti osuđen bez dokaza“, iako točni, u konkretnoj situaciji nisu osnovani jer je sud odluku o krivnji utemeljio na dokazima koje je logično raščlanio i obrazložio (stranica 25, drugi i treći odlomak odozgo). Riječ je o dokumentaciji koja je u spisu, nalazu i mišljenju vještakinje za knjigovodstvo i financije te iskazima svjedoka D. Z., D. B. i M. F.. Okolnost koju ističe žalitelja da svjedoci „nisu protiv okrivljenika pokrenuli nikakav ovršni ili parnični postupak“, a to bi trebalo ukazati da su novac dobili, a ne da ga je optuženik zadržao za sebe, nije odlučna imajući na umu njihove jasne iskaze kojima odlučno opovrgavaju primitak novca od optuženika. Ne pokretanje ovršnog ili parničnog postupka ne znači da dug ne postoji, kao što ne znači niti da nije pribavljena protupravna imovinska korist, a koju je sud pravilno utvrdio za optuženika u odnosu na ovo kazneno djelo.

U odnosu na kazneno djelo povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. KZ-a, prvostupanjski sud je, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije te podataka pribavljenih od Porezne uprave u B., pravilno utvrdio da optuženik, kao direktor tvrtke A.-k. B. d.o.o., nije vodio poslovne knjige (glavnu i pomoćne knjige) koje je po zakonu obvezan voditi. Također je prvostupanjski sud pravilno cijenio obranu optuženika koji je naveo da se ne razumije u vođenje poslovnih knjiga i da je svu dokumentaciju vodio pokojni O. V., alias F. Ž.. Za to je prvostupanjski sud dao logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. Naime, žalitelj navodi da je sud „bio dužan pribaviti od optuženika te mu naložiti dostavu poslovnih knjiga cjelokupne poslovne dokumentacije koja se nalazila u Podružnici u R.“. Nelogično je nalagati dostavu dokumentacije za koju sâm optuženik tvrdi da o tome ne zna ništa i da se u to ne razumije. Osim toga, optuženik je tijekom postupka imao prilike dostaviti tu dokumentaciju, ali to nije učinio već sada u žalbi predlaže da se od Porezne uprave u R. pribavi ta dokumentacija jer je A.-k. B. d.o.o. imala podružnicu u R.. No, osim što je žalitelj taj dokazni prijedlog imao mogućnosti staviti i tijekom prvostupanjskog postupka jer je u odnosu na tu okolnost stanje stvari takvo da nije bilo razloga takav dokazni prijedlog ne staviti i ranije, treba naglasiti da je prvostupanjski sud pravilno otklonio obranu optuženika kojom on svu odgovornost, pa tako i u odnosu na ovo kazneno djelo, prebacuje na preminulu osobu. Stoga žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilno i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ovo kazneno djelo.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika o optuženika, zbog odluke o kazni (točka II i djelomično točka V izreke)

Državni odvjetnik smatra da su pojedinačne i jedinstvena kazna „očito preblage“ jer osim upornosti optuženika „postoji i visoka kriminalna volja“, a optuženik je imao „unaprijed smišljen plan jer je tvrtku osnovao samo za izvršenje inkriminiranih kaznenih djela i izbjegavanje kaznene odgovornosti … [a] protupravna imovinska korist je izuzetno velika“.

I Kž 990/09-4

Optuženik je žalbu podnio i zbog odluke o kazni, ali u odnosu na taj žalbeni razlog nije naveo okolnosti koje smatra odlučnim pa je prvostupanjska presuda u tom dijelu ispitana i na temelju članka 382. ZKP-a.

Iako je obrazloženje izbora vrste i mjere pojedinačnih i jedinstvene kazne šturo, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio okolnosti koje su odlučne za odmjeravanje kazne. Kao olakotno je cijenjeno narušeno zdravstveno stanje optuženika i njegove supruge, okolnost da je bio sudionik Domovinskog rata i protek vremena od počinjenja kaznenih djela. Otegotnim je cijenjena višekratna osuđivanost zbog sličnih i istovrsnih kaznenih djela te upornost pri počinjenju kaznenih djela.

Pri razmatranju žalbi u ovom dijelu, ovaj sud vodio je računa da je uslijed djelomičnog ukidanja pobijane presude u osuđujućem dijelu trebalo doći i do preinačenja prvostupanjske presude u odluci o kazni (točka II izreke ove odluke). Pri tome je sud prihvatio po prvostupanjskom sud pojedinačno utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci i za kazneno djelo iz članka 287. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci. Tako utvrđene pojedinačne kazne primjerene su utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnosti kao i ličnosti optuženika pa nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika da su tako utvrđene kazne pre blage, a niti ima okolnosti koje ukazuju da bi trebale biti utvrđene blaže kazne.

Primjenom odredaba o stjecaju iz članka 60. stavak 1. i 2. c) Kaznenog zakona optuženi N. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci koja kazna dostatno može utjecati na optuženika i na sve ostale da više ne čine kaznena djela te utjecati na njihovu svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Ova kazna sadrži dostatnu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio društvu u cjelini.

Optuženik je podnio žalbu i zbog odluke o imovinsko pravnom zahtjevu, ali u tom dijelu žalbu nije obrazložio. Pri tome treba imati na umu da je pobijanom presudom prvostupanjski sud uputio oštećenu P. b. d.d. K. da imovinsko pravni zahtjev može ostvarivati u parnici pa su žalbeni navodi promašeni, jer je takva odluka, s obzirom na zakonske mogućnosti iz članka 132. ZKP-a za optuženika najpovoljnija.

U ponovljenom postupku za kaznena djela za koja je ovom odlukom pobijana presude ukinuta, prvostupanjski sud će po potrebi provesti do sada provedene dokaze, provesti dokazne na koje mu je ukazano ovom odlukom, razmotriti činjenična i pravna pitanja na koja je ukazano te donijeti na zakonu utemeljenu odluku koju će valjano obrazložiti.

Slijedom navedenog, na temelju članka 388. stavak 1. i 4. ZKP-a, a u odnosu na žalbu optuženika trebalo je odlučiti kao u točki I izreke ove odluke, a u odnosu na žalbu državnog odvjetnika kao u točki IV izreke ove odluke pri čemu su žalbe optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a bespredmetne imajući na umu odluku pod I izreke ove odluke, a kako je to navedeno u točki III izreke. Na temelju članka 390. stavak 1. ZKP-a prvostupanjske presuda je preinačena kao u točki II izreke ove odluke, a na temelju članka 387. ZKP-a žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijene su

I Kž 990/09-4

kao neosnovane te je u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (točka V izreke ove odluke).

U Zagrebu 19. travnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.