Revr-1467/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1467/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz Z., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. d.o.o. iz Z., , OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 2069/15-2 od 19. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj P-12406/13-18 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 29. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati 461.863,21 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke) te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.625,00 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom je presudom, prihvaćanjem tuženikove žalbe, preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev za isplatu 461.863,21 kn sa zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 33.437,50 kn (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (toč. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači pobijanu drugostupanjsku presudu tako da odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući po odredbi čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 461.863,21 kn sa zateznim kamatama po osnovi isplate razlike plaće za koji iznos tužitelj smatra da mu pripada prema Ugovoru o pravima i obvezama zaključenom između stranaka 30. srpnja 2008. Tužitelj, naime, tvrdi da mu je tim Ugovorom ugovorena mjesečna plaća u iznosu od 62.051,15 kn, koja mu je i isplaćivana sve do 1. kolovoza 2009., kada mu je plaća isplaćivana u iznosu od prosječno mjesečno po 33.174,34 kn, a na temelju aneksa Ugovoru sklopljenog 30. srpnja 2009. Tužitelj dalje tvrdi da mu je tako umanjena plaća trebala biti isplaćivana samo za vrijeme od 1. kolovoza 2009. do 31. prosinca 2010., za koje razdoblje važenja je Aneks sklopljen, ali mu je plaća u tako umanjenom iznosu isplaćivana i nakon 31. prosinca 2010., sve do opoziva njegova imenovanja kao člana tuženikove uprave. Stoga se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu razlike između isplaćivane plaće u prosječnom mjesečnom iznosu od 33.174,34 kn i ugovorene plaće od 62.051,15 kn za razdoblje od 31. prosinca 2010. do svibnja 2012. (do kada je tužitelj bio član tuženikove uprave).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj nakon imenovanja članom tuženikove uprave sklopio s tuženikom 30. srpnja 2008. Ugovor o pravima i obvezama člana uprave društva kojim mu je određena mjesečna plaća,

- da je tužitelju na temelju tim Ugovorom određenog načina obračuna plaće isplaćivana plaća u iznosu od 62.051,15 kn sve do 1. kolovoza 2009.,

- da su parnične stranke 30. srpnja 2009. sklopile Aneks tome Ugovoru kojim je način obračuna plaće određen tako da se tuženiku plaća smanjuje, a razlog smanjenja je to što je 11. srpnja 2009. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava,

- da je Aneksom određeno da će se tako umanjena plaća tuženiku isplaćivati u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 31. prosinca 2010.,

- da je tuženiku u tom razdoblju isplaćivana plaća u prosječnom mjesečnom iznosu od 33.174,34 kn,

- da je tuženiku i nakon 31. prosinca 2010., a sve do njegova opoziva kao člana tuženikove uprave (svibanj 2012.) isplaćivana plaća u prosječnom mjesečnom iznosu od 33.174,34 kn.

Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u bitnom obrazloživši da je tuženik nakon do 31. prosinca 2010. trebao tužitelju nastaviti isplaćivati plaću koja se obračunava na način utvrđen Ugovorom o pravima i obvezama člana uprave društva od 30. srpnja 2008. jer je s danom 31. prosinca 2010. isteklo razdoblje na koje se odnosi Aneks tome Ugovoru, odnosno da tuženik nije mogao bez sklapanja novog dodatka Ugovoru samovoljno nastaviti s isplatom umanjene plaće, već da je tuženik trebao poštivati navedeni Ugovor. Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan obrazloživši da se u ovom slučaju imaju izravno primijeniti odredbe Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine"br. 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13 i 25/14 i 77/14,) koja je opći pravni akt koji djeluje prema svima te su istom propisana primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava u kojima je Republika Hrvatska većinski vlasnik pa da je neodlučan izostanak drugačijeg ugovora nakon isteka Aneksa jer za sporno razdoblje nije ni dopušteno ugovaranje drugačijih primanja od onih koja su tužitelju isplaćivana.

Neosnovano se tužitelj poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, za koju smatra da ju je drugostupanjski sud počinio zbog „pravno vrlo opskurnog obrazloženja“ presude i propusta u navođenju bilo koje odredbe materijalnoga prava pa da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.

Suprotno navedenom, drugostupanjski je sud za ocjenu o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva dao jasne razloge utemeljene na izloženom nespornom činjeničnom stanju.

Neosnovano tuženik smatra da pravo na isplatu umanjene plaće ima samo za vrijeme razdoblja navedenog u Aneksu Ugovora o pravima i obvezama člana uprave društva odnosno da bez ponovnog ugovaranja umanjenja plaće (novim aneksom) takvog umanjenja nije moglo biti.

Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je 11. srpnja 2009. Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" br. 83/09). Tom se Odlukom utvrđuju plaća i druga primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, između ostalih i onih u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio (kakvo je nesporno tuženik), a u cilju provedbe antirecesijskih mjera – štednje na svim razinama, a radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj te su određena i mjerila za izračunavanje novih (umanjenih) plaća (st.

I. i II. te Odluke). Stavkom III. te Odluke zadužuju se uprave trgovačkih društva da plaće i druga primanja svim rukovodećim strukturama u društvu usklade s plaćama članova uprave društava ovisno o vrsti radnog mjesta. Konačno, određeno je da su „nadležna tijela trgovačkih društva iz točaka II. i III. ove Odluke dužna provesti ovu Odluku u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu i o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske.“ (st. VI. Odluke). Dakle, upravo je tužitelj kao član uprave tuženika bio dužan uskladiti si plaću s mjerilima iz Odluke.

Tužitelj je to nesporno učinio za razdoblje za koje je navedeno da se Odluka primjenjuje (31. prosinca 2010.). Pritom je neodlučno to što je tužitelj s društvom (tuženikom) zastupanim po predsjedniku nadzornoga odbora (u skladu s odredbom čl. Zakona o trgovačkim društvima, ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99 i 121/99) sklopio spomenuti Aneks u kojem su umanjenje predvidjeli samo za razdoblje važenja Odluke. Činjenica je da je nakon isteka tog razdoblja Vlada donijela Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" br. 3/11) kojom je određeno da se „u Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", broj 83/2009), u točki VII. riječi:

»31. prosinca 2010. godine« zamjenjuju se riječima: »31. prosinca 2011. godine«“ te potom i Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" br. 3/12) kojom je određeno: „U Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", br. 83/2009 i 3/2011), u točki VII. riječi: »31. prosinca 2011. godine« zamjenjuju se riječima: »31. prosinca 2012. godine«“. Kako nije sporno da je tužitelj umanjenu plaću nastavio primati i nakon 31. prosinca 2010., očito je da je tužitelj, koji je sam adresat obveze provođenja Odluke, po Odluci i postupao, pa se ne može sada pozivati na činjenicu da je pritom propušteno produžiti i trajanje predmetnoga Aneksa odnosno pravilno je shvaćanje drugostupanjskoga suda da za to nije bilo potrebe.

Stoga nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se tužitelj poziva.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 29. svibnja 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.