Kž-19/2014-4 · Županijski sud u Osijeku

Kž-19/2014-4.

Županijski sud u Osijeku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Miroslava Jukića, kao predsjednika vijeća, te Ružice Šamote i Ante Budića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Draženke Miljuš, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D.B., zbog kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okrivljenika, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 20. rujna 2013.g., br. Ksm-41/2013., u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2014. godine,

p r e s u d i o j e

I/ Povodom žalbi državnog odvjetnika i okr. D.B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je okr. D.B., djelom opisanim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz čl. 170. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11).

II/ Uslijed odluke pod I. i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se okr. D.B. na temelju čl. 170. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, a uz daljnju primjenu čl. 56. KZ/11 prema njemu se primjenjuje uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko on u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

III/ Žalba okr. D.B. odbija se kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim okr. D.B., da je u vrijeme i na način opisan u izreci, počinio kazneno djelo izvanbračnog života s maloljetnom osobom iz čl. 214. st. 1. KZ/97, pa je prema njemu po istom zakonskom propisu i uz primjenu čl. 46. st. 2. i čl. 66. KZ/97 primijenjena sudska opomena.

Po čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i okr. D.B., putem branitelja S.M., odvjetnika iz O.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenopravnoj sankciji ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Okr. D.B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i on oslobodi od optužbe i podrednim prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okr. D.B. putem već navedenog branitelja i predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije u cijelosti kao neosnovana.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 Županijski državni odvjetnik u Osijeku razgledao je spis predmeta.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba okr. D.B. nije osnovana.

Nije u pravu okr. D.B. kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tvrdeći da je počinjena povreda iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 i da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi proturječni, te da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih iskaza i to glede navoda da je on u izvanbračnoj zajednici sa S.M. živio od siječnja 2011., kada je bio u dobi od 18 godina i 4 mjeseca, jer je u izvanbračnu zajednicu s navedenom stupio još kao maloljetnik, kada je bio u dobi od oko 17 i pol godina.

Suprotno ovakvoj žalbenoj tvrdnji pobijana presuda nema nedostataka na koje je u žalbi okrivljenik ukazao, a za navesti je da se odredbom čl. 214. st. 1. KZ/97 sankcionira postupanje punoljetne osobe i da zbog toga u činjeničnom opisu djela za koje se okrivljenik tereti nije naveden niti je trebao biti naveden period trajanja izvanbračne zajednice okrivljenika i oštećenice u kojem periodu je okrivljenik bio maloljetna osoba. To što je u obrazloženju pobijane presude navedeno da je okrivljenik i prije inkriminiranog vremena živio u obitelji maloljetnice navedeno je samo u svrhu kronološkog prikaza trajanja izvanbračne zajednice.

Ovdje je za navesti da je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, pa nije našao da bi u postupanju suda prvog stupnja bila počinjena neka od apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08.

Nije u pravu okr. D.B. niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se on nalazio u otklonjivoj zabludi o protupravnosti svoga djela, te navodi da iz provedenih dokaza proizlazi kako je bio u neotklonjivoj zabludi u pogledu protupravnosti svoga ponašanja, zbog čega da je prvostupanjski sud primjenom čl. 46. st. 1. KZ/97 uslijed nedostatka krivnje trebao donijeti oslobađajuću presudu.

Upravo suprotno u svojoj žalbi navodi državni odvjetnik žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je okrivljenik bio u zabludi o protupravnosti svoga djela.

U pravu je državni odvjetnik kada ističe naprijed navedeni prigovor. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice: da je okrivljenik osoba romske narodnosti, da je završio osnovnu školu i bio upisan u srednju školu, da je bio smješten u Domu u kojem domu je boravio sve do upisa u srednju školu, da je bio smješten i u zavodu u periodu od gotovo godinu dana i to od 6. ožujka 2009.g. do 4. veljače 2010.g., a nakon toga da se prema njemu izvršavala odgojna mjera pojačane brige i nadzora, te je utvrdio i to da je okrivljenik do sada kazneno osuđivan i to presudom Županijskog suda u Osijeku br. KM-8/2010. od 12. svibnja 2011.g. na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st.

1. u vezi čl.

61. KZ/97 (izvod iz kaznene evidencije). Po ocjeni ovog suda, obzirom na naprijed utvrđene činjenice nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je okrivljenik bio u otklonjivoj zabludi o protupravnosti svoga djela, jer sve navedene utvrđene činjenice jasno govore da okrivljenik kao odrasla punoljetna osoba zna i mora znati da je izvanbračni život s maloljetnom osobom starosti od 14 do 16 godina života (a upravo je te starosne dobi bila mlt. S.M.) kažnjiv, a ovo tim više što je prije inkriminiranog perioda okrivljenik već bio osuđivan za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom, pa je, bez obzira što su i roditelji mlt. S.M. i njegovi – okrivljenikovi roditelji dozvoljavali i tolerirali okrivljenikovu izvanbračnu zajednicu, on očigledno bio svjestan da živeći u izvanbračnoj zajednici sa mlt. S.M. na način da s njom ima spolne odnose ostvaruje biće kaznenog djela iz čl. 214. st.

1. KZ/97. Iako je okrivljenik osoba romske narodnosti, te iskazuje da je prema romskim običajima izvanbračna zajednica sa mlt. S.M. bila prihvaćena u njegovom okruženju, okrivljenik je ipak osoba koja je stekla osnovno školsko obrazovanje, a sasvim je izvjesno da su s njim u periodu dok je boravio u Domu i zavodu radile stručne osobe koje su mu ukazivale na štetnost i protupravnost njegovog dotadašnjeg ponašanja (kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom) i ukazivale mu da se mora ponašati u skladu sa društvenim normama ovoga društva (važećim na području cijele Republike Hrvatske), pa je očigledno da je okrivljenik bio svjestan i osnovnih institucija toga društva, kao što je brak i porodica, pogotovo bio je svjestan da se štite od bilo kakvih protupravnih radnji maloljetne osobe, jer je za kazneno djelo na štetu maloljetne osobe već bio osuđivan.

Može se čak reći da je u ovom društvu, pa i među romskom populacijom gotovo notorna činjenica da je izvanbračni život punoljetne osobe s maloljetnom osobom koja je navršila 14 godina a nije navršila 16 godina života, kažnjiv. Kako nije sporno da je okrivljenik bio svjestan starosti mlt. S.M., to je on radnjama opisanim u izreci pobijane presude ostvario već navedeno kazneno djelo, pri čemu je bio svjestan svih obilježja predmetnog kaznenog djela.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je žalba okrivljenika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana, a iako je u uvodu žalbe okrivljenik naznačio da se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, on u razlozima žalbe ovu žalbenu osnovu uopće nije naveo niti obrazložio.

Neosnovana je žalba okrivljenika podnesena zbog povrede kaznenog zakona koju povredu on nalazi u tome što prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 46. st. 1. KZ/97 i njega nije oslobodio optužbe. Međutim, kao što je naprijed navedeno, iz utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik znao i mogao znati da je izvanbračni život sa mlt. S.M. zakonom zabranjen i da predstavlja kazneno djelo, iz čega onda proizlazi da se nisu niti ostvarili uvjeti za primjenu odredbe čl. 46. st. 1. KZ/97, pa je žalba okrivljenika podnesena zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

Međutim, 1. siječnja 2013.g. stupio je na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ br. 124/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), a koji zakon u odredbi čl. 170. st. 1. KZ/11 propisuje kazneno djelo omogućavanja izvanbračnog života s djetetom, koje djelo je po svom opisu istovjetno kaznenom djelu iz čl. 214. st. 1. KZ/97. Odredba čl. 170. st. 1. KZ/11 je za okrivljenika povoljnija, jer je njome propisana kazna zatvora do 3 godine, što s obzirom na odredbu čl. 44. st. 1. KZ/11 znači da je minimum zapriječene kazne za navedeno djelo 3 mjeseca, dok je za djelo iz čl. 214. st. 1. KZ/97 propisana kazna zatvora od 6 mjeseci do 3 godine, dakle, posebni zakonski minimum je viši, a što onda znači da je novi Kazneni zakon blaži za počinitelja. Stoga je sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11 valjalo odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude, jer, citirana odredba propisuje da se u situaciji kada se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon izmijeni jednom ili više puta, primjenjuje onaj zakon koji je najblaži za počinitelja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika, kada se žali zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, osnovana je.

Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji primijenjenoj prema okr. D.B., ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta okrivljeniku izreći sudsku opomenu, da su na strani okrivljenika utvrđene olakotne okolnosti precijenjene, a podcijenjene otežavajuće okolnosti i to naročito ona da je protiv njega već vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kada je prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik predmetno kazneno djelo počinio neposredno nakon što je osuđen za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom, bez obzira na utvrđene olakotne okolnosti, imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je okrivljenik predmetno kazneno djelo počinio, kao i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, nije opravdano prema okrivljeniku primijeniti sudsku opomenu, već ga je potrebno na adekvatniji način upozoriti na neprihvatljivost njegovog ponašanja. Potrebno je okrivljeniku izreći takvu mjeru upozorenja koja će biti i adekvatna, a i efikasnija da okrivljenika spriječi u daljnjem činjenju kaznenih djela, zbog čega je ovaj sud okrivljeniku izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci i onda primjenom odredaba o uvjetnoj osudi odlučio da se ta kazna neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku kušnje koji iznosi 1 godinu ne počini novo kazneno djelo. Ovakva kaznena sankcija, a imajući u vidu konkretnu osobu počinitelja kaznenog djela – okr. D.B. pogodna je na navedenog okrivljenika djelovati u pravcu da ubuduće kaznena djela ne čini, a pogodna je upozoriti ostale građane na neprihvatljivost činjenja kaznenih djela, tj. pogodna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 (specijalna i generalna prevencija kaznenih djela).

S obzirom na naprijed izloženo, žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba okr. D.B. neosnovana, te je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika kao osnovane, na temelju čl. 482. i čl. 486. ZKP/08, odlučiti da se žalba državnog odvjetnika prihvaća, a žalba okr. D.B.odbija kao neosnovana.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 6. veljače 2014. godine.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Draženka Miljuš, v.r.

Miroslav Jukić, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Mirjana Delalić