I Kž-526/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 526/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. K., zbog kaznenog djela iz čl. 92. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2001. godine, broj K-222/00, u sjednici održanoj dana 21. travnja 2005. godine, u nazočnosti optuženika P. K. osobno, njegovog branitelja S. D., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženika P. K., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. P. K. oglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 08. lipnja 2000. godine do 26. veljače 2001. godine.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - sjekire s drvenom drškom.

Temeljem čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1. ZKP-a, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 12.954,17 kn, dok je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, oslobođen obveze naknade paušalne svote.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik putem svog branitelja S. D., odvjetnika iz Z.

I Kž 526/01-6

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o sankciji, te predlaže presudu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, u čemu je na sjednici ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravko Palijaš.

Temeljem čl. 374. ZKP-a, o sjednici drugostupanjskog vijeća, suglasno njihovim zahtjevima, uredno su izviješteni optuženik i njegov branitelj, koji su sjednici i nazočili.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žalitelj nije obrazložio žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već je, nakon obrazloženja žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, naveo da obrana vidi bitne povrede odredaba kaznenog postupka u propustima suda koji se odnose na utvrđivanje relevantnih činjenica.

Ovaj je sud stoga ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu, na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik tvrdi da je postupao u nužnoj obrani, jer je "… postojao napad pokojnika – protupravni napad, a obrana je bila neophodno potrebna …", odnosno, govoreći o intenzitetu udaraca tvrdi da je sud trebao prihvatiti njegovu obranu da se "… eventualno radi o nanošenju teške tjelesne povrede, što bi daleko bilo životnije, realnije i opravdanije …".

Nasuprot tvrdnjama žalitelja, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze i s potrebnom pažnjom i kritičnošću ih ocjenjivao, kako svaki za sebe tako i u međusobnoj svezi. Na taj je način pravilno i potpuno utvrdio sve pravne relevantne činjenice, o čemu je u presudi naveo jasne, uvjerljive i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Optuženik, nakon što ga je oštećenik vrijeđao i udario drvenim štapom, ovoga je srušio na tlo te ga udarao po tijelu, zadavši mu pri tome, snažnim udarcem ušice sjekire po lijevoj strani prsnog koša, tešku i po život opasnu ozlijedu uslijed koje je oštećenik preminuo. U pogledu subjektivnih elemenata kaznenog djela, sud prvog stupnja je ispravno zaključio kako iz utvrđenih okolnosti događaja (uporabljenog sredstva, intenziteta zadanih udaraca i predjela tijela u koji su udarci zadani), nedvojbeno proizlazi da je optuženik radnje poduzeo ne samo svjestan svog postupanja i njegovih posljedica, već htijući izazvati smrt oštećenika. Sud je stoga ispravno utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom oštećenika usmrtiti.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se u konkretnoj situaciji radilo o nužnoj obrani.

I Kž 526/01-6

Nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad (čl. 29. KZ). U trenutku kada se optuženik okrenuo i uzeo sjekiru, oštećenik je prestao sa svojim napadom na optuženika i nije predstojao novi napad, pa u tom trenutku nije bio ugroženi tjelesni integritet optuženika. Kako se oštećenik, u trenutku zadobivanja smrtonosnog udarca, nalazio na tlu i kako napada evidentno nije bilo, optuženik nije postupao ni u nužnoj obrani niti je prekoračio takvu obranu.

Imajući u vidu vještački nalaz i mišljenje dr. M. G. (da se optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela nalazio "u afektivnom stanju jake razdraženosti") sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se, u postupcima optuženika, stječu svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ.

Suprotno navodima žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti obrane optuženika, iskaza svih saslušanih svjedoka, vještaka i analizi ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su čvrsto utemeljene na sadržaju izvedenih dokaza.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

Žalitelj ne navodi koju je točno povredu kaznenog zakona imao u vidu, tek tvrdi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja (smatrajući da se radi o prekoračenju granica nužne obrane odnosno o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede), ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje po činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravnije. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva na mah (za koje je optuženik i osuđen), to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud prvog stupnja je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobuda iz kojeg je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonom, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju ovog kaznenog djela (čl. 56. KZ).

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

I Kž 526/01-6

Uvažavajući sve utvrđene okolnosti kao što je neosuđivanost optuženika, njegovo narušeno zdravstveno stanje uvjetovano teškom traumom mozga, smanjena ubrojivost za vrijeme počinjenja kaznenog djela, te izraženo kajanje zbog nastanka ovog događaja (dok otegotne okolnosti nisu nađene), sud prvog stupnja je procijenio sve relevantne okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne, te optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu i pravednu odluku o vrsti i mjeri kazne. I po mišljenju ovoga suda, upravo odmjerenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, ispunit će se kako zahtjevi generalne tako i specijalne prevencije (čl.50. KZ).

Iz naprijed iznesenih razloga, primjenom čl. 384. ZKP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. travnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.