I Kž-951/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-951/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Novoselec dr. Petra i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. B. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. rujna 1994. broj K- 48/94, u sjednici održanoj 26. siječnja 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Lovrić Ivana

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. R. B. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku oglašen je krivim opt. R. B. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, opisanog u izreci te presude, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, primjenom odredaba čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH u koju mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. travnja 1994. do 23. svibnja 1994. Optuženiku su istovremeno izrečene i dvije sigurnosne mjere iz čl. 64. i čl. 60. OKZRH - oduzimanje sredstva izvršenja djela, kao i mjera obaveznog liječenja alkoholičara.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik, po svom branitelju Z. G., odvjetniku iz O., iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

U svom pismenom prijedlogu, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

Iako optuženik naznačuje žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz ovog dijela njegove žalbe proizlazi da se on ustvari žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdnjom da je njegov umišljaj bio upravljen na zadavanje teške tjelesne povrede.

Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja za pravilno označavanje inkriminiranog kaznenog djela sve su odlučne činjenice u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđene, i na temelju njih sud je izveo pravilan pravni zaključak o učinu kaznenog djela ubojstva u pokušaju, time da se optuženikov subjektivni odnos prema djelu pravilno označava kao njegova svijest o nastupanju zabranjene posljedice, koju je on i htio, ali koja nije nastupila zbog postojanja određenih objektivnih okolnosti koje nisu bile ovisne o svijesti i volji optuženika, već o okolnostima konkretnog slučaja (daljnje zamahivanje nožem optuženiku je bilo onemogućeno od strane prisutnih policajaca).

Prema tome iz svih pravilno utvrđenih činjenica, kako u izreci, tako i u razlozima pobijane presude nedvojbeno proizlazi pravni zaključak da je optuženik prišavši oštećeniku s leđa istog ubo dva puta u predjelu slabina od kojih je jedna ubodna rana imala značaj teške tjelesne povrede opasne po život jer je kod tog uboda došlo do prodora u tjelesnu šupljinu i zahvaćanja slezene.

Sve ostale značajke optuženikova postupanja, i to odlazak kući po dva noža (jedan oštrice 12 cm, a drugi oštrice 15 cm) prilaženje oštećeniku s leđa, zadavanje dvaju uboda jednog odmah iza drugog, na temelju čega sud prvog stupnja pravilno zaključuje o postojanju direktnog umišljaja na lišavanje života oštećenika, ocjenjujući time ispravno i postojanje svjesnog i voljnog elementa djela kada nalazi daje optuženikov subjektivni odnos prema djelu bio direktni umišljaj.

Za žalitelja je nadalje sporno pitanje vremena nastanka druge ubodne rane.

Naime, sudsko-medicinski vještak, upravo, zbog vrlo male udaljenosti obje ubodne rane, kao i identičnog smjera ubodnih kanala, zaključuje da su obje ubodne rane nastale u vrlo kratkom vremenskom razmaku, a u trenutku kada je oštećenik bio okrenut leđima optuženiku.

Isti vještak smatra manje vjerojatnim mogućnost zadavanja takove povrede u položaju kada bi optuženik oštećeniku bio okrenut licem. Ovo stoga što bi optuženik u tom položaju morao zamahivati rukom na krajnje neuobičajeni način, i u nefiziološkom položaju ruke, što je malo vjerojatno, prvenstveno, ako se ima u vidu da je optuženik bio u stanju afektivne tenzije i alkoholiziran.

S pravom, stoga, sud ne prihvaća optuženikovu obranu na glavnoj raspravi (kada tvrdi da su obje ubodne rane nastale kada su on i oštećenik bili okrenuti jedan prema drugome), odnosno u istrazi kada tvrdi da je druga ubodna rana nastala u tom položaju, kada je on uzmicao pred oštećenikom.

Pritom optuženik i pogrešno u žalbi interpretira iskaz oštećenika u dijelu gdje tvrdi da je oštećenik "s leđa" vidio dva noža u rukama optuženika, jer iz iskaza oštećenika proizlazi da je osjetio ubod kada je bio okrenut leđima, a to je ujedno i bio razlog zbog kojeg se okrenuo. Tek nakon toga uočio je u rukama optuženika noževe. Kada je zadobio drugu ubodnu ranu, oštećenik to očito ne zna, a osim toga u tom pravcu se nije ni izjasnio. Ovdje treba naglasiti da je oštećenik, osoba stara 63 godine, koja je zadobila ubodnu ranu slezene sa teškim krvarenjem u trbušnu šupljinu, zbog čega je nad njim odmah i izvršen operativni zahvat, a u postoperativnom periodu nastupile su i teže komplikacije, tako daje oštećenikovo zdravlje bilo i znatno ugroženo. Pritom je potrebno naglasiti i to da je oštećenik prvi iskaz dao u bolnici (dvadesetak dana nakon operacije), a drugi neposredno po izlasku iz bolnice, koje okolnosti ukazuju da se oštećenik u cjelini ne sjeća svih pojedinosti događaja, već je dao svoj iskaz općenito, bez detaljnijeg osvrta na sva zbivanja.

Isto tako, pozivanje optuženika na iskaz svjedoka B. M. koja je vidjela trenutak kada je oštećenik ležao na optuženiku, nije uvjerljivo, kada se zna da je ova svjedokinja izašla iz kantine u trenutku kada je oštećenik već zadobio obje ubodne rane i iako teško povrijeđen krenuo prema optuženiku, istog uspio uhvatiti za obje ruke ali mu je odmah potom pozlilo, i on je izgubio svijest.

Dinamika i slijed događaja, kao i okolnost u kojima je inkriminirana radnja pokušaja ubojstva ostvarena, bili su uvjetovani stvarnim odnosima na mjestu događaja koji su posve pouzdano razjašnjeni, kako sudsko-medicinskim vještačenjem, tako i iskazom oštećenika a i obranom optuženika.

U tom kontekstu ukazuje se neprihvatljivim i žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje žalitelj nalazi u okolnosti da nisu preslušani svjedoci N. I. i B. A., policajci, koji su se slučajno zatekli u kantini dok se cijeli događaj zbivao ispred kantine, na mjestu gdje je oštećenik radio.

Očito je, dakle, da ovi svjedoci nemaju neposrednog saznanja o samom događaju već su iz kantine izišli u trenutku kada je oštećenik izgubio svijest uslijed zadobivenih povreda i tek tada su oni prišli optuženiku, te mu stavili lisice na ruke.

Dakle, iskazima ovih svjedoka se ne bi ništa više i ništa novo bitno dobilo pri utvrđivanju odlučnih činjenica, kada ti svjedoci nisu neposredni očevici događaja.

U svemu ostalome ovaj sud u potpunosti prihvaća razloge prvostupanjske presude.

Nije, dakle, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, kao i žalba optuženika (čl. 369. ZKP) iz iste žalbene osnove.

Ovaj Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju strože kazne, jer je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti pod kojima je djelo učinjeno te vrednujući (u sklopu ocjene subjektivnog odnosa prema djelu, činjenicu da je optuženik na mjesto događaja došao s unaprijed pripremljenim noževima, kao i motiv zbog kojeg je tako postupio).

No, cijeneći sve utvrđene olakšavajuće okolnosti u njihovoj ukupnosti, a prije svega optuženikovu raniju neosuđivanost, roditeljski status optuženika, koji je otac dvoje maloljetne djece, a posebno okolnost da je kazneno djelo počinjeno u stanju smanjene uračunljivosti, kao posljedice duževremene toksikomanske ovisnosti o alkoholu, te prisutne alkoholiziranosti u vrijeme počinjenja djela zbog čega mu tek predstoji liječenje od te ovisnosti u zatvorskoj ustanovi, kao i postojanje očito složenih socijalnih prilika u kojima živi obitelj optuženika.

Imajući, dakle, u vidu sve te izložene olakšavajuće okolnosti, dok posebnih otežavajućih nije bilo, ovaj sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci primjerena težini djela, stupnju optuženikove odgovornosti, te će se njome postići svrhe kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH, pa je stoga trebalo odbiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Iz istih razloga nije uvažena žalba optuženika iz te žalbene osnove (čl. 369. ZKP).

Pobijana presuda je ispitana po službenoj dužnosti i u odnosu na povredu Zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP te je utvrđeno da takvih povreda u njoj nema, što također vrijedi u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 64. i 60. OKZRH koje su ispitane, također, u smislu čl. 369. ZKP, pri čemu je utvrđeno da su i one izrečene pravilno i zakonito. Slijedom svega izloženog presuđeno je, temeljem čl. 374. ZKP, kao u izreci.

U Zagrebu, 26. siječnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.