I Kž-48/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-48/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama opt. K. N., opt. Č. L. i opt. J. D., podnijetima protiv presude Vojnog suda u Splitu od 11. listopada 1996. godine, br. K-142/96., u sjednici održanoj dana 29. siječnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. K.N., opt. Č.L. i opt. J.D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da su optuženici djelatnošću za koje su oglašeni krivima tom presudom počinili kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 3. Kaznenog zakona, te se temeljem tog zakonskog propisa osuđuju, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koje im se kazne, na temelju čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. K.N. od 18. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine, opt. Č.L. od 18. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine, te opt. J.D. od 20. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. K.N., opt. Č.L. i opt. J.D., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Vojnog suda u Splitu oglašeni su krivima opt. K.N., opt. Č.L. i opt. J.D. zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 5. KZRH, u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, te osuđeni, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koje im je kazne uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. K.N. od 18. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine, opt. Č.L. od 18. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine, te opt. J.D. od 20. travnja 1996. do 11. listopada 1996. godine.

Istovremeno optuženicima je oduzeta i protupravno stečena imovinska korist u iznosu od 2.000,00 kn, uz obavezu da nadoknade i trošak kaznenog postupka, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. K.N. po svojim braniteljima L.Ž. i P.N., odvjetnicima iz S., te opt. Č.L. po svom branitelju N.G., odvjetniku iz Z., i to oba optuženika iz žalbene osnove odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njima izrekne blaža kazna zatvora.

Opt. J.D. podnio je žalbu po svom branitelju O.M., odvjetniku iz S. iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela, sukladno žalbenom prijedlogu, i na temelju toga optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

Na žalbu opt. J.D. zbog povrede kaznenog zakona.

Nije osnovana žalba opt. J.D. zbog povrede Kaznenog zakona.

Naime, iz sadržaja žalbe ovog optuženika proizlazi da konkretno primjenjena fizička sila od strane opt. Č.L. i opt. J.D. nije bila u funkciji oduzimanja stvari od oštećenika, već su oni odgovorili silom tek u trenutku kada ih je oštećenik pokušao izgurati iz stana, a ovaj je optuženik uzeo novac od oštećenika iz razloga što je oštećenik dugovao određenu svotu opt. K.N.

Stoga smatra žalitelj da se ponašanje ovog optuženika kao i ostale dvojice optuženika s obzirom na konkretno poduzete radnje, upućuje da su oni ostvarili samo obilježja kaznenog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 130. st. 1. KZRH, ili opet kaznenog djela krađe iz čl. 125. KZRH.

Suprotno tim tvrdnjama opt. J.D. sadržanima u njegovoj žalbi, proizlazi da su optuženici imali neposredno saznanje da K.Đ. ne duguje opt. K. nikakav novac, već se eventualno moglo raditi o povratu stvari (konkretno dvije kariole, kao i gumene cijevi za polijevanje), beznačajne vrijednosti.

Ovo njihovo saznanje datira od trenutka dolaska u kuću oštećenika dakle, prije nego što su poduzeli bilo koju od kriminalnih radnji, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Stoga okolnost da je upotrebljena prinuda radi predaje novca, kao i sam intenzitet upotrebljene sile, kao i prijetnje, koja je isključivala mogućnost bilo kakvog odlučivanja samog oštećenika, te činjenica koja proizlazi iz obrane opt. J.D. (list br. 31 spisa) da je on sam iz džepa hlača oštećenika izvadio svežanj novčanica u kojima je bilo oko 960,00 kn, a poslije događaja taj je oduzeti novac podijelio između sve trojice optuženika.

Izložene okolnosti upućuju na zaključak da se radilo o težem nasilju, pri čijem je počinjenju oštećenik zadobio lake tjelesne povrede, a dva optuženika i to opt. Č.L. i opt. J.D. ne samo da su kod sebe imali oružje, već su to oružje i upotrijebili, a radilo se o dva bajoneta.

Iz izloženog, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, treba zaključiti da se radilo o prinudi jačeg intenziteta, već zbog upotrebe oružja, kao i činjenice da se više osoba udružilo radi činjenja ovog djela, a postupali su po prethodnom dogovoru, zbog čega nema sumnje da su išli za tim da upotrebom sile dođu do novca, znajući da je oštećenik privatni poduzetnik i da će kod njega novac naći.

Iz izloženog slijedi da su optuženici svojim ponašanjem u inkriminiranom događaju ostvarili bitna obilježja kvalificiranog kaznenog djela razbojništva, kako to uostalom i obrazlaže sud prvog stupnja na str. 9. alineja 1., koju djelatnost optuženika sud prvog stupnja pogrešno pravno označava kao kazneno djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 5. KZRH, u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH.

No, međutim, u nedostatku žalbe državnog odvjetnika ova se pravna kvalifikacija djela ne može izmijenit na štetu optuženika, kada su samo oni uložili žalbe, pa iz izloženog slijedi da je učinjena povreda Kaznenog zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP/93 ali u korist optuženika zbog čega ovaj drugostupanjski sud niti ne može intervenirati izmjenom pravne kvalifikacije djela.

S obzirom na sve naprijed izloženo neosnovana je žalba opt. J.D. zbog povrede kaznenog zakona. U odnosu na žalbu opt. K.N., opt. Č.L. i opt. J.D. zbog odluke o kazni.

Sva trojca optuženika u svojim žalbama zbog žalbene osnove odluke o kazni smatraju da sve utvrđene olakotne okolnosti, kod svakog od optuženika, nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene, pa tako opt. K. naglašava radniju neosuđivanost, mlađu životnu dob, okolnost da je roditelj maloljetnog djeteta i da uzdržava to dijete kao i svoju nevjenčanu suprugu, a opt. Č.L. svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, kao i činjenicu da je invalid Domovinskog rata, zbog čega ovi optuženici smatraju da bi prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti i njima izreći blažu kaznu zatvora.

Opt. J.D. kao olakotno, poglavito naglašava svoj status mlađeg punoljetnika u vrijeme počinjenja djela, pa neovisno o tome što se tek vratio s izdržavanja zatvorske kazne treba mu pružiti mogućnosti da se blažom kaznom zatvora resocijalizira.

Suprotno tim tvrdnjama žalitelja, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, s pravom su cijenjene kao otegotnima okolnosti vezane za način počinjenja djela, i to konkretna upotreba oružja, krajnje ozbiljna prijetnja izrečena oštećeniku od strane opt. K.N., veći stupanj prinude nad oštećenikom, što je rezultiralo zadobivanjem više tjelesnih ozljeda, kao i činjenicu da je opt. J.D. 15 dana prije učina djela tek došao sa izdržavanja kazne zatvora, zbog kaznenog djela teške krađe, koje okolnosti (kako olakotne, tako i otegotne) u cijelini gledano opravdavaju odluku o izricanju kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci svakom od optuženika, jer će se jedino tako izrečenom kaznom zatvora ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 34. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Slijedom naprijed izloženog trebalo je odbiti žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

Međutim, u međuvremenu je donijet novi Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110/97.), koji u svom čl. 3. st. 2. propisuje da ukoliko se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmjeni, da će se u tom slučaju obavezno primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

Kako je sada za kazneno djelo za koje su optuženici oglašeni krivim, i to ono iz čl. 217. st. 3. Kaznenog zakona, propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine do osam godina, trebalo je u povodu podnijetih žalbi optuženika, po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da su optuženici inkriminiranom djelatnošću počinili kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 3. Kaznenog zakona, u kojem im je kazne po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona pravilno uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Na temelju svega naprijed izloženog presuđeno je sukladno čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 29. siječnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.