Rev-2360/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2360/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz Z., kojega zastupa Z. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. K. i Z. K., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5434/10-2 od 29. svibnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12231/08-12 od 28. srpnja 2009., u sjednici održanoj 11. srpnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.994,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 5.005,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja, preinačena je presuda suda prvog stupnja i naloženo je tuženicima platiti tužitelju iznos od 19.994,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.020,00 kn kao i trošak žalbe u iznosu od 2.225,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.005,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlažu preinačiti drugostupanjsku presudu.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju i to:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 19.994,80 kn koji predstavlja preostalih 5% ugovorene kupoprodajne cijene prema ugovoru o kupoprodaji koji su stranke sklopile 5. veljače 2007.

Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su stranke jasno izrazile svoju volju kada su isplatu ostatka kupoprodajne cijene od 5% vezale za ishođenje uporabne dozvole iz odredbe čl. 129. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03 i 100/04) pa da ishođenjem uvjerenja o uporabi tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu za čije ispunjenje odgovara sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) zbog čega ni tuženici nisu dužni, u smislu odredbe čl. 358. ZOO, ispuniti svoju obvezu isplate ostatka kupoprodajne cijene.

Drugostupanjski sud preinačio je presudu, jer stranke nisu ugovorile rok do kojeg je tužitelj dužan ishoditi uporabnu dozvolu, pa je ishođenjem uvjerenja za uporabu od 16. lipnja 2008., umjesto uporabne dozvole, a nakon što je stupanjem na snagu odredbe čl. 333. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj 76/07) od 1. listopada 2007. prestala važiti odredba čl. 129. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03 i 100/04), tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu.

Tuženici u reviziji naznačuju sljedeće pravno pitanje:

"U slučaju kada su prodavatelj i kupac ugovorili da će dio kupoprodajne cijene za kupnju isplatiti tek po ishođenju uporabne dozvole iz čl. 129. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03 i 100/04) može li se smatrati da je prodavatelj obvezu ishođenja uporabne dozvole ispunio ishođenjem uvjerenja za uporabu iz čl. 333. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj 76/07)?"

Navode da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a da se iz svih zakonskih propisa važećih u vrijeme sklapanja ugovora ne može smatrati da je prodavatelj obvezu ishođenja uporabne dozvole ispunio ishođenjem uvjerenja za uporabu iz čl. 333. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj 76/07) pa da stoga tuženici nisu dužni tužitelju isplatit dio kupoprodajne cijene. Pritom ne ukazuju na konkretne odluke drugostupanjskih sudova.

Navedeni razlog zbog kojeg revidenti smatraju da bi se naznačeno pitanje trebalo u konkretnom slučaju smatrati važnim, ne predstavlja razlog iz čl. 382. st. 3. ZPP.

Ako su u izvanrednoj reviziji samo izloženi razlozi o kojima revident iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorom na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 3. ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

Prema tome, tuženici u reviziji nisu iznijeli dostatne razloge važnosti navedenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Budući da podnesena revizija ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 3. ZPP koji moraju biti određeno izloženi, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Slijedom navedenog, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.

Zagreb, 11. srpnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.