Revr-329/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 329/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz Đ., koga zastupa G. M., odvjetnik u Đ., protiv tuženika R. Đ. d.o.o. iz Đ., koga zastupa J. Č.-D., odvjetnica u O., radi otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja podnesenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 12. siječnja 2006., br. Gž 4386/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 12. srpnja 2005., br. P 1309/04-9, u sjednici održanoj dana 4. listopada 2006.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja od 20. rujna 2004. nezakonita i nedopuštena, - za vraćanje tužitelja na rad i radno mjesto voditelja tehnike prema ugovoru o radu od 15. listopada 1999. i priznanje kontinuiteta radnog odnosa od nezakonitog otkaza do povratka na rad, - za naknadu izgubljene zarade od nezakonitog prestanka rada do povratka na rad, te je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.830,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj iz svih revizijskih razloga s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. listopada 1999. za poslove voditelja tehnike,

- da je tuženik upozorenjima od 1. veljače 2001., 17. listopada 2003., 4. studenog 2003. i 17. ožujka 2004. upozoravao tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu,

- da je tuženik 20. rujna 2004. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja, - uz obrazloženje – da tužitelj unatoč upozorenjima nastavlja s kršenjem obveza iz radnog odnosa na način da kasni na posao, sa posla odlazi kada to njemu odgovara, nepravovremeno i nemarno izvršava radne obveze iz djelokruga rada svog radnog mjesta, odbija izvršenje zadaća i poslova, sam određuje kada i koliko će koristiti godišnji odmor bez prethodne najave poslodavcu, štetno se ponaša za ugled društva, te se uopće nekorektno ponaša prema suradnicima i poslodavcu,

- da je tužitelj protiv te odluke tuženika izjavio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio,

- da je tuženik o namjeravanoj odluci otkazivanja ugovora o radu tužitelja obavijestio sindikalnog povjerenika koji se nije suglasio s otkazivanjem ugovora o radu tužitelja,

- da su odnosi između stranaka bili znatno poremećeni, te nije bilo opravdano od tuženika očekivati da tužitelju omogući iznošenje svoje obrane,

- da je 30. kolovoza 2004. tužitelj bio raspoređen u jutarnju smjenu koja je započinjala u 6,00 h, ali da toga dana nije započelo redovito dnevno emitiranje programa, koje je kasnilo više od sat vremena zbog toga što tužitelj nije na vrijeme došao na svoje radno mjesto,

- da je tužitelj i nakon upozorenja radnika M. K. i direktorice tuženika isključivao instalirani program za niveliranje – kvalitetu zvuka kada je on bio za tonskim pultom,

- da tužitelj za dane 9. i 10. kolovoza 2004. radi korištenja godišnjeg odmora nije tražio odobrenje od direktorice tuženika,

- da je tužitelj odvezao službeni automobil tuženika na servis bez odobrenja direktorice tuženika,

- da tužitelj o kvaru na monitoru računala kojim se koristio vanjski suradnik tuženika I. L. nije obavijestio direktoricu tuženika iako mu je to bila dužnost. Ocijenivši da je osporena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja dopuštena, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Prema odredbi čl. 106. st. 1. podstav 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 144/03 – dalje u tekstu ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog ako radnik krši obveze iz radnog otkaza (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu te zakonske odredbe, jer je utvrđeno da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa.

U smislu čl. 145. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a prema odredbi st. 2. podstav 2. istog članka važnim odlukama iz st. 1. toga članka smatraju se i odluke o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu. Tuženik je postupio u smislu navedene odredbe, jer je o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelja obavijestio sindikalnog povjerenika koji ima prava radničkog vijeća (čl. 146. st. 3. ZR).

Odredbom čl. 110. st. 1. ZR prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza. Tuženik je u konkretnom slučaju postupio prema toj zakonskoj odredbi.

Prema odredbi čl. 110. st. 2. ZR prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. S obzirom na narušenost odnosa između stranaka i učestalo kršenje obveza iz radnog odnosa unatoč pisanom upozorenju tuženika, nije se moglo od tuženika očekivati da tužitelja poziva na iznošenje svoje obrane.

Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja, a s tim u vezi niti zahtjev za vraćanje tužitelja na rad i radno mjesto voditelja tehnike, - za priznanje kontinuiteta radnog odnosa od otkazivanja ugovora o radu do povratka na rad, kao i zahtjev za naknadu izgubljene zarade od prestanka radnog odnosa do ponovnog vraćanja na rad.

Pogrešno revident smatra da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita stoga što je donesena nakon više od šest mjeseci od posljednjeg upozorenja tuženika – 17. ožujka 2004. Naime, utvrđeno je da je tužitelj i nakon toga upozorenja kršio obveze iz radnog odnosa.

Suprotno tvrdnji tužitelja u obrazloženju osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja konkretizirana su kršenja obveza iz radnog odnosa.

Nije jasan revizijski navod tužitelja da je prvostupanjski sud učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 385. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 177/03 – dalje u tekstu ZPP). Naime, odredbom čl. 385. a) ZPP propisano je da se protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP revizija može izjaviti samo zbog materijalnog ili postupovnog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Međutim, u ovom sporu drugostupanjska presuda nema značenje drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP, jer je revizija protiv nje dopuštena u smislu čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Revidnet nije obrazložio u čemu nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 4. listopada 2006.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.