Gž-2690/2012-3 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br. Gž-2690/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to: Marije Sošić kao predsjednika vijeća, te Igora Rakića kao suca izvjestitelja, i Mirne Nade Terlević Sebastijan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz P., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. R. d.o.o. P., zastupanog po punomoćniku Ž. H., odvjetniku iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, posl.br. P- 759/10-29, od 26. siječnja 2012. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2013. godine

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana – i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, posl.br. P-759/10-29, od 26. siječnja 2012. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom odlučeno:

- u toč. I, utvrđeno je da je odluka o otkazu ugovora o radu (izvanredni otkaz ugovora o radu) tuženika od 04. ožujka 2010. godine kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu od 01. prosinca 1999. godine nedopuštena, te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos na radno mjesto glavnog urednika tuženika koji je obavljao prije otkaza,

- u toč. II, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati na ime neisplaćene plaće svaki mjesec iznos od 9.376,00 kuna počev od 15. travnja 2010. godine, za mjesec ožujak 2010. godine, pa sve do povrata u radni odnos kod tuženika zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče na svaki dospjeli mjesečni iznos od 15.-og u mjesecu pa do isplate, te da mu za navedeno razdoblje u radnu knjižicu upiše radni staž,

u toč. III, da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi na ime razlike plaće iznos od 14.800,87 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja na iznos od 4.860,69 kuna teče od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 4.964,59 kuna od 15. veljače 2010. godine pa do isplate, te na iznos od 4.964,59 kuna od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- u toč. IV, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 9.375,00 kuna, i

- u toč. V, da se tuženik odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Protiv te je presude žalbu podnio tuženik navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je sud u okviru obrazloženja utvrdio „nezakonitom“ odluku tuženika o smanjenju plaće od 26. prosinca 2009. godine, međutim da su odluke kojima se povećavala plaća tužitelju ništetne, budući su donošene suprotno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, a o takvom njegovom prigovoru sud uopće nije raspravljao, niti odlučivao ni na koji način, a da elemenata za povećanje tužiteljeve nije bilo.

Nadalje navodi, da sud nije pravilno utvrdio, niti ocijenio težinu postupanja tužitelja i njegove „ljubavne družice“ L. S., koja je prijavila tuženika inspektoratu, iz čega proizlazi da tužitelju takvo prijavljivanje nije moglo ostati nepoznato, pa da je životno i logično da je daljnji radni odnos nemoguće nastaviti u okruženju od samo nekoliko zaposlenika, gdje je najbitnija povezanost između svih radnika i poslodavca koji moraju djelovati kao tim. Ističe da je zakonski zastupnik i novi vlasnik tuženika M. C. praktički spasio tuženika od propasti (stečaja) kada je u takvom društvu i tužitelj mogao nastaviti raditi, ali uz izmijenjene uvjete prilagođene novim okolnostima koje – očito – ranija uprava nije pravilno sagledavala i pravovremeno reagirala te je samo gomilala gubitke.

Stoga, da je jasno da je tuženik potpuno opravdano smatrao da je između tužitelja i tuženika toliko teško narušen odnos da nastavak radnog odnosa nije moguć, a da prvostupanjski sud potpuno pogrešno utvrđuje da tuženik nije dokazao indolenciju tuženika prema poslu, obzirom da je ta indolencija vidljiva iz financijskih izvještaja za 2007., 2008. i 2009. godinu, iz kojih je vidljiv konstantan gubitak kojeg je tuženik ostvarivao dok je tužitelj bio član uprave društva i njegov direktor, koji je morao brinuti o financijskoj stabilnosti trgovačkog društva, a što nije činio.

Nadalje, činjenice koje je tuženik istaknuo kako u odluci o otkazu, tako i u tijeku postupka, da potpuno ukazuju na to da je radni odnos tužitelja kod poslodavca nemoguć, a osobito važna činjenica je da je činjenje štete tuženiku koje je tužitelj učinio pokretanjem postupka prisilne naplate (ovrhe) nad tuženikom dok je istovremeno njegov član, obzirom da kao član društva ne smije postupati na način da društvu nanosi štetu, a da je upravo to tužitelj učinio. Također, da je prvostupanjski sud potpuno zanemario činjenicu da tužitelj nikada nije ispoštivao načelo pacta sunt servanda i postupio po predugovoru o prijenosu poslovnog udjela u društvu A. r. d.o.o. od 08. prosinca 2008. godine, kojim se obvezao prenijeti na M.

C. svoj poslovni udio, dakle još od 12. prosinca 2008. godine da je tužitelj preuzeo tu svoju obvezu, a potom si tijekom slijedeće 2009. godine nije isplaćivao plaće, da bi onda pokrenuo ovrhu na računu svog društva, pa da tuženiku nije preostalo ništa drugo nego bez otkaznog roka što prije otkazati ugovor tužitelju kako bi se spriječilo daljnje činjenje štete. Konačno, prvostupanjski sud da nije valjano utvrdio niti pravnu bit ugovora kojeg je tužitelj imao sklopljenog s tuženikom, a koju tezu da se radi o menađerskom ugovoru je tuženik iznio u svom podnesku od 19. srpnja 2011. godine.

Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, a traži i troškove žalbe.

Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl.359. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Žalba tuženika nije osnovana.

U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 01. prosinca 1999. godine koji ugovor mu je otkazan temeljem odluke o otkazu ugovora o radu – izvanrednog otkaza ugovora o radu od 04. ožujka 2010. godine.

Sporno je pitanje ovoga predmeta, da li je navedena odluka o otkazu zakonita, kao i da li je zakonita odluka o smanjenju plaće tužitelju, odnosno slijedom toga da li je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom manje isplaćenih iznosa na ime plaće za mjesece prosinac 2009., te siječanj i veljaču 2010. godine.

Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski je sud, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza sukladno odredbi čl.8. ZPP-a, te rezultata cjelokupnog postupka, cijeneći i nesporne odlučne činjenice, utvrdio odlučno činjenično stanje koje je, i po ocjeni ovoga suda, pravilno utvrđeno, a iz kojeg proizlazi:

- da je tužitelju otkazom ugovora o radu od 04. ožujka 2010. godine otkazan ugovor na neodređeno vrijeme za poslove i radne zadatke direktora jer je svojim ponašanjem i radnjama doveo do važne činjenice – činjenja štete društvu na način da je vršio i prenosio netočne podatke u namjeri da se umanji ugled i poslovanje društva, sprječavao organe društva da vrše svoju funkciju, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je tužitelj svojim radnjama i ponašanjem doveo do važne činjenice za donošenje izvanrednog otkaza jer je činio štetu za društvo na način da je vršio i prenosio netočne podatke u namjeri da se umanji ugled i poslovanje društva i sprječavao upravu da vrši svoju funkciju, jer da postoji otvorena sumnja da je sve rađeno sa namjerom da bi se oštetio tuženik i doveo u pitanje rad direktora društva, jedinog člana uprave M. C., i naštetilo njegovom ugledu kao i ugledu društva, te stjecanjem materijalne koristi iz svih navedenih razloga, kao i da poslodavac nije u mogućnosti radniku pružiti pravo na obranu jer iz njegovih postupaka proizlazi da nije zainteresiran za poslovnu suradnju i napredak samog poduzeća, pa je opravdano očekivati da se na poziv za iznošenje obrane ne bi odazvao,

- da iz ugovora o radu od 01. prosinca 1999. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika proizlazi da će tužitelj obavljati poslove direktora, odnosno predsjednika uprave, a nije sporno da je tužitelj do 15. prosinca 2009. godine obnašao funkciju direktora te bio i predsjednik uprave, nakon čega je kao član uprave upisan isključivo M. C.,

- da nakon tog vremena tužitelj nije obavljao poslove direktora, što proizlazi i iz iskaza samog zakonskog zastupnika tuženika M. C., već je to bio M. C., a tužitelj je nastavio raditi kao glavni urednik, a obavljao je poslove voditelja radijskog programa i glavnog urednika, i

- da iz obračuna plaća za prethodna tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika proizlazi da je njegova prosječna plaća iznosila 9.376,00 kuna bruto. Kraj tako utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju od 04. ožujka 2010. godine nedopušten, jer tuženik nije dokazao opravdani razlog za donošenje takve odluke (prema odredbi čl.108. st.1. Zakona o radu, Narodne novine br. 149/09, 61/11, dalje: ZR), odnosno ono što je jedino bitno i odlučno (iz kojih razloga je i izvanredno otkazan navedeni ugovor o radu) da je tužitelj svojim ponašanjem i radnjama doveo do važne činjenice – činjenja štete društvu na način da je vršio i prenosio netočne podatke u namjeri da se umanji ugled i poslovanje društva, sprječavao organe društva, točnije upravu društva da vrše svoju funkciju, a zbog čega da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više ne bi bio moguć. Prvostupanjski sud je posljedično sa time zaključio kako tužitelj ima pravo vraćanja na rad i na isplatu naknade dospjelih plaća koje bi zaradio da je u tom razdoblju bio zaposlen, ali i nedospjelih, u visini plaće, prema odredbi čl.87. st.3. ZR-a, sve sa zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl.29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 148/08, dalje: ZOO), počevši od 15. travnja 2010. godine.

Također, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik samoinicijativno i bez suglasnosti tužitelja smanjio plaću tužitelju za mjesece prosinac 2009. te siječanj i veljaču 2010. godine, a takvu odluku mogao je donijeti samo uz suglasnosti radnika ili koristeći druga pravna sredstva (raskid ugovora, ponuda za sklapanje novog ugovora) pa, kako je takva odluka nevaljana, ona ne proizvodi pravne učinke, te je tuženik tužitelju dužan isplatiti i razliku plaće u iznosima navedenim u toč. III presude, odnosno ukupno 14.800,87 kuna.

Takva odluka prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog suda, valjana je i zakonita. Pritom, obzirom na istaknute žalbene navode, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj nakon 15. prosinca 2009. godine, kada je zakonski zastupnik tuženika postao M. C., pa sve do otkazivanja ugovora o radu 04. ožujka 2010. godine obavljao poslove radnog mjesta glavnog urednika, te više nije imao mogućnosti donošenja samostalnih odluka i nije obavljao poslove radnog mjesta na kojem je prema ugovoru o radu bio zaposlen. Stoga, tužitelj nije bio ovlašten niti voditi poslovanje tuženika, pa onda nema mjesta primjeni odredbe čl.2. st.3. i 4. ZR-a. Navedeno iz razloga, što je tužitelj nakon navedenog datuma pa sve do otkazivanja ugovora o radu obavljao sasvim druge poslove – poslove voditelja radijskog programa i glavnog urednika pa se u konkretnom slučaju, kao što je pravilno ocijenio sud prvog stupnja, kod ocjene zakonitosti odluke o otkazu imaju primijeniti odredbe Zakona o radu, a propust ugovornih stranaka da sklope pisani ugovor o obavljanju poslova na drugom radnom mjestu ne može utjecati na postojanje i valjanost istoga, kako to proizlazi iz odredbe čl.12. st.1. i 2. ZR-a.

Posljedično sa time, na tuženiku je kao poslodavcu bio teret dokazivanja opravdanosti i osnovanosti izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a prije svega i da je odluka o otkazu donesena u roku propisanom odredbom čl.108. st.2. ZR-a.

Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tuženik prije svega nije dokazao od kada je imao saznanja o činjenicama koje su razlog izvanrednog otkazivanja tužitelju, no bez obzira na to pravilno je ocijenio i da je (izvanredni) otkaz ugovora o radu nedopušten prema odredbi čl.108. st.1. ZR-a budući da tužitelj nije počinio osobito tešku povredu obveza iz ranog odnosa niti iz njegovog postupanja proizlaze neke druge osobito važne činjenice pri kojima,

uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

Naime, povreda obveze iz radnog odnosa, mora biti osobito teška i takva da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da bi tužitelj svojim ponašanjem počinio takvu povredu ili da se radi o tako važnoj činjenici za donošenje odluke o izvanrednom otkazu – jer da bi činio štetu za društvo na način da je vršio i prenosio netočne podatke u namjeri da se umanji ugled i poslovanje društva i da je sprječavao upravu da vrši svoju funkciju, a da postoji otvorena sumnja da je sve rađeno sa namjerom da bi se oštetio tuženik i dovelo u pitanje rad direktora društva (o čemu se jedino i može raspravljati u ovom postupku obzirom da su to razlozi navedeni u spomenutoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu). Navedeno iz razloga što tuženik nije dokazao da bi tužitelj sprječavao organe društva da vrše svoju funkciju, a niti je tijekom postupka pojasnio kojim je to radnjama tužitelj počinio štetu društvu, niti koje je to netočne podatke prenosio, niti zbog kakvog bi to postupanja tužitelja bio umanjen ugled i poslovanje društva tuženika, već naprotiv iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika M. C. proizlazi nešto drugo – da je razlog otkazivanja tužitelju njegov nerad, indolencija prema poslu, prijavljivanje inspekciji, blokiranje računa putem ovrha, puštanje muzike samo jedne vrste i slično, a što nije predmetom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

Prema tome, kako je pravilno utvrđena nedopuštenost danog izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju i obveza tuženika da tužitelja vrati na rad, tužitelj je time doveden u situaciju kao da otkaza nije ni bilo pa mu je tuženik dužan isplatiti plaću u smislu odredbe čl.84. ZR-a u vezi sa čl.116. ZR-a u iznosima koje bi ostvario obavljanjem poslova svog radnog mjesta, u pravilno utvrđenoj visini od 9.376,00 kuna mjesečno (cijeneći obračune plaće tužitelja za prethodna tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, koje valjano uzima u obzir prvostupanjski sud), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki iznos plaće, pa sve do povrata u radni odnos kod tuženika.

Pritom, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, ne radi se o isplati naknade plaće u smislu odredbe čl.87. st.3. ZR-a, jer ta odredba podrazumijeva zastoje u poslu, odvijanju procesa rada i kraće vrijeme prekida rada, uzrokovanih krivnjom poslodavca ili nekim drugim okolnostima zbog kojih je poslodavac, koji snosi sve rizike poslovanja, dužan isplatiti radniku plaću, obzirom da tužitelju rad nije prekinut iz tih razloga na koje se odnosi navedena odredba, pa mu ne pripada naknada plaće, već isplata plaće, kao da je radio na poslovima za koje je sklopio ugovor o radu.

Međutim, okolnost što se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na materijalnopravnu odredbu iz čl.87. ZR-a, nije utjecalo na pravilnu primjenu materijalnog prava kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom da je dosuđenjem iznosa koje je sud utvrdio kao naknadu plaće tužitelj ostvario svoje pravo na isplatu bruto plaće.

Nadalje, kraj naprijed iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da činjenica da je ranijim odlukama tuženika, nakon sklapanja predmetnog ugovora o radu tužitelju postepeno povećavana plaća u vrijeme dok je tužitelj obnašao funkciju direktora ne može tuženika dovesti u povoljniji položaj u konkretnom slučaju, odnosno da ne može predstavljati opravdani razlog tuženiku da jednostranim odlukama takvu plaću smanji, obzirom da se tužitelj sa odlukom o smanjenju plaće nije suglasio, već je donijeta jednostrano, voljom samog poslodavca, pa je prvostupanjski sud cijeneći narav ugovora o radu, ocijenio da ona nema značaj odluke kojom bi se mogli uređivati odnosi među strankama.

Stoga, tuženik je dužan tužitelju isplatiti i razliku plaće u ukupnom iznosu od 14.800,87 kuna za utuženo razdoblje, a kako je taj iznos pravilno dosudio prvostupanjski sud, cijeneći zahtjev u visini koji je tužitelj postavio, pozivom na odredbu čl.84. ZR-a.

Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na njega je pravilno primijenio materijalno pravo (osim prilikom primjene odredbe čl.87. ZR- a, što nije utjecalo na valjanost i zakonitost pobijane odluke), a pri tome nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje tuženik ukazuje u svojoj žalbi, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu, i time temeljem odredbe čl.368. st.1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen je jer on sa podnijetom žalbom u ovom žalbenom postupku nije uspio (po čl.166. st.1. ZPP-a, u vezi sa čl.154. st.1. ZPP-a).

U Puli – Pola, 14. siječnja 2013. godine

Predsjednik vijeća

Marija Sošić, v.r.