Rev-762/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 762/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. p. Z. d.o.o. Z., koju zastupa punomoćnik G. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. b. c. Z., koju zastupa punomoćnica J. G., dipl. iur., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2002. godine, br. Gž 31/02, ispravljena rješenjem od 9. studenoga 2004. godine, br. Gž 31/02, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2001. godine, br. P 5548/01, u sjednici održanoj dana 4. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2001. godine, br. P 5548/01, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 793.582,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. travnja 1995. godine do isplate po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate kao i da istom naknadi parnični trošak u iznosu od 223.366,68 kn sve to u roku od 15 dana.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu kao drugostupanjskog suda od 5. ožujka 2002. godine, br. Gž 31/02, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev ili da pobijene presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje sve uz obvezu naknade parničnog troška za pristojbu na reviziju.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostupanjski sud dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud ocijenio je da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovano revident tvrdi da postoji proturječje između obrazloženja pobijanih presuda i utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka.

Ovo iz razloga što su nižestupanjski sudovi odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (sukladno čl. 8. ZPP-a).

S. D. B., kao sudionik pregovora koje je vodio s tuženikom u svezi sa isplatom promijenjene kamatne stope na isporuku plina između ostalog navodi: „meni je i inače poznato da je K. Z. čak imalo volju platiti ove više kamate ali to nisu mogli jer nisu dobili odobrenje od HZZO…“ (list 329) a svjedok N. P. kao pomoćnik direktora tužitelja za ekonomske poslove je prilikom saslušanja navela: „Ove obavijesti poslane su preko naše naplatne službe a pored toga smo mi sa tuženikom kontaktirali i telefonom a i nalazili smo se sa ravnateljem tuženika kao i ravnateljem HZZO-a gosp. T., te smo se jednom našli i sa predstavnicima I. svi zajedno jer je I. na nas vršila pritisak u svezi toga plaćanja pa stoga znam da je tuženik o svemu tome bio obaviješten… Tuženik kao i predstavnici HZZO-a su nam cijelo vrijeme govorili da ovo potraživanje ne plaćaju jer nemaju novaca te su obećavali da će platiti…“

Iskazi navedenih svjedoka su pouzdan temelj za utvrđenje nižestupanjskih sudova da je tuženik bio obaviješten o novoj kamatnoj stopi na cijenu za isporučeni plin jer kada to ne bi bilo tako stranke ne bi ni pregovarale o plaćanju kamata na cijenu isporučenog plina.

Ovaj sud je ocijenio da nema suprotnosti između činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i sadržaja dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku.

Zato revident neosnovano tvrdi da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Prvostupanjski sud utvrdio je, a drugostupanjski sud ocijenio je pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj sklopio ugovor o prodaji prirodnog plina sa I. – I. 26. svibnja 1992. godine pod br. 31/92 s time da su u čl. 8. Ugovora ugovorile način plaćanja računa za plin te ugovorile ugovorne kamate za slučaj zakašnjenja s plaćanjem,

- da je tužitelj dopisom od 25. ožujka 1992. godine (list 60) izvijestio tuženog o novom obračunu kamata i načinu plaćanja potrošenog plina,

- da je tužitelj vršio isporuku plina svojim kupcima pod istim uvjetima kao što ga je i nabavljao od I. koja je obračunava tužitelju kamate koje su odgovarale kamatama koje je njima obračunavala P. b. Z. gdje je I. dizala kredite te je tužitelj iste kamate obračunavao svojim kupcima u slučaju zakašnjenja u plaćanju,

- da je tuženi dalje primao isporuke plina od tužitelja s obzirom da je s tužiteljem bio u ugovornom odnosu ugovorom o prodaji prirodnog plina i nakon što ga je tužitelj izvijestio o novom obračunu kamata i načinu plaćanja za potrošak plina,

- da je tuženik odbio potpisati aneks ugovora u svezi s novim obračunom kamata no da mu tužitelj nije mogao uskratiti dostavu plina zbog toga što se radi o bolnici a nemogućnost uskrate plina proizlazi iz čl. 2. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga,

- da iznos od 793.582,36 kn predstavlja razlika kamata između kamata obračunatih po stopama po kojima je tužitelj plaćao kamate svom dobavljaču (INI) i zakonske zatezne kamate što prema računima iznosi 766.724,93 kn s time da računi za 8. i 9. mjesec 1993. godine iznose 6.857,43 kn ali ti računi nisu sadržani u obračunu kod plaćanja izvršenog po HZZO.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev.

Tužitelj je kao poduzeće koje isporučuje prirodni plin temeljem ugovora o prodaji prirodnog plina tuženiku ograničen u pogledu mogućnosti uskrate isporuke plina tuženiku zbog neplaćanja duga u smislu čl. 2. st. 3. toč. 1. Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 3/93) kojim je propisano da se zbog neplaćanja dospjelih računa ne može obustaviti pružanje komunalne usluge bolnicama.

Ugovorom o prodaji prirodnog plina između tužitelja i I. – I. n. s p.o. Z., propisane su ugovorne kamate obračunate kao redovna kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama P. b. Z. d.d. točka II-B/1.3., s time da je tužitelj u dostavljenoj okružnici tuženiku naznačio da će kupcu na izvršen obračun naknade za isporučeni plin u slučaju zakašnjenja biti obračunate kamate u visini kamate koju primjenjuje P. b. Z. d.d. na dospjela potraživanja.

Dostavom okružnice tužitelj je stavio tuženiku zapravo ponudu za izmjenu ugovora (takva okružnica dostavljena je i ostalim potrošačima plina), tuženik je i nakon primljene okružnice (ponude) nastavio kao korisnik usluge – primati isporuku plina obećavajući pritom da će sporno potraživanje platiti ali da nema novaca.

U takvoj činjeničnoj situaciji, kada tuženik nije odbio ponudu neprihvaćanjem daljnje isporuke plina pod izmijenjenim uvjetima plaćanja već i nastavio primati isporuku plina ispunile su se pretpostavke iz čl. 42. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) prema kojima se šutnja ponuđenog smatra prihvaćanjem ponuđenog.

Ovo iz razloga što je čl. 42. st. 3. ZOO propisano da kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.

Zato ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja po svojoj pravnoj prirodi predstavlja zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze (ugovor izmijenjen zbog šutnje ponuđenog na ponudu tužitelja) plaćanjem razlike između ugovornih i zateznih kamata na naknadu za isporučeni plin, pa je isti osnovan na temelju čl. 399. st. 3. ZOO.

Kako je razlika između ugovorene i zakonske zatezne kamate za sporno vremensko razdoblje uglavničena i iznosi 793.582,36 kn to tužitelj osnovano na navedenu glavnicu zahtjeva zakonske zatezne kamate počev od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu sukladno čl. 279. st. 2. ZOO.

Zbog navedenih je razloga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 42. st. 3., čl. 399. i čl. 279. st. 2. ZOO. Pritom valja još navesti da pogrešno povezivanje drugostupanjskog suda na odredbe čl. 154., 185., 189. i 278. st. 2. ZOO nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijanih presuda.

Zato je ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident ističe u reviziji, te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 4. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.