II Rev-25/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II-Rev-25/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. R. i V. P., oba iz Z., koje zastupa T. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. P. iz Z., vlasnika K. Ž.. koga zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz Z., radi isplate autorskog honorara i po protutužbi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku - protutužitelju protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 1996. godine broj: Pž-1581/95 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 17. studenog 1994. godine broj: P-5049/94 u sjednici održanoj dana 29. studenog 2000. godine,

p r e s u d i o je:

I. Revizija tuženika prihvaća se djelomično, te obje nižestupanjske odluke - presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 1996. godine broj: Pž- 1581/95 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 17. studenog 1994. godine broj: P-5049/94 djelomično preinačuju i to u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate i sudi, da je tuženik dužan isplatiti svakom tužitelju na dosuđeni iznos glavnice zatzne kamate tekuće počev od dana 01.05.1991. godine pa do isplate po stopi koji Privredna banka Zagreb priznaje na štedne uloge po viđenju izražene u DEM.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev revidenta u pogledu nakande troškova revizije.

Obrazloženje

Drugostupanjskom pravomoćnom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno kako slijedi:

“1. Tuženik je dužan u osam dana svakom od tužitelja isplatiti kunsku protuvrijednost svote od po 1.750,00 DEM po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa 5% godišnjih kamata na te glavnice od 01.05.1991. godine do isplate, te svakome od ovih tužitelja naknaditi parnični trošak od po 1.670,00 kn.

2. Zbog odricanja odbija se tužbeni zahtjev na isplatu dalje ukupne svote od 500,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

3. Odbija se protutužbeni zahtjev upravljen na poništenje ugovora zaključenog između stranaka dana 18.03.1991. godine kojim su tužitelji preuzeli obvezu izrade projekta za izvedbu staklenog vjetrobana u Kaffeu na plivalištu M. te na isplatu tužitelja tuženiku kunske protuvrijednosti svote od 4.500,00 DEM.”

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik – protutužitelj izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana i prvostupanjska presuda preinače u skladu sa revizijskim navodima, a podredno predlaže, da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika – protutužitelja, protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Revizija je djelomično osnovana, i to samo u pogledu odluke o kamatama.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer tuženik – protutužitelj iako se poziva na postojanje takvog razloga ni izričito niti sadržajno ne ukazuje na ostvarenje neke određene bitne postupovne odredbe, koja se može isticati u reviziji, a revizijski sud po službenoj dužnosti pazi samo na bitnu povredu označenu u čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a takva bitna procesna povreda prema nalaženju ovog revizijskog suda ne postoji.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren je samo u dijelu koji se odnosi na odluku o dosuđenim zateznim kamatama koje je obvezan isplatiti revident tužiteljima.

Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev oba tužitelja upravljen u pravcu da svakome od njih tuženik isplati preostali neisplaćeni dio naknade u protuvrijednosti od 1.750,00 DEM po tečaju na dan isplate, a po osnovu ugovorenog autorskog honorara za izradu arhitektonskog projekta, za izvedbu staklenog vjetrobrana u prostoru Kaffea tuženika, koja je naknada ugovorena u protuvrijednosti 4.000,00 DEM za svakog tužitelja, dok s druge strane tuženik – protutužitelj zahtjeva protutužbom poništenje zaključenog ugovora stranaka od 18.03.1991. godine o izradi projekta za izvedbu staklenog vjetrobrana u njegovom Kaffeu, te ujedno traži da se tužitelje – protutuženike obveže da mu isplate protuvrijednost 4.500,00 DEM po tečaju na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama, a koji iznos je on po osnovi izvršenja spomenutog ugovora isplatio tužiteljima.

Tužitelji svoj zahtjev temelje na ugovoru o izradi spomenutog projekta za izvedbu staklenog vjetrobrana u Kaffeu tuženika, zaključenog dana 18.03.1991. godine, navodeći, da su oni spremni predati tuženiku izrađeni projekt kad im tuženik isplati preostali iznos ugovorene naknade koji iznosi protuvrijednost od 1.750,00 DEM svakom od njih, jer je tuženik prethodno isplatio svakome tužitelju protuvrijednost od 2.250,00 DEM od ugovorenih 4.000,00 DEM, dok tuženik smatra zaključeni ugovor zelenaškim jer tvrdi, da su tužitelji iskoristili njegovu zavisnost, budući da je njemu stavljeno na znanje kako su isključivo

tužitelji ovlašteni za izradu spomenutog projekta kao autori projekta cijelog objekta u kojem se nalazi Kaffe tuženika, zbog čega su ugovorili višestruko veću cijenu od realne naknade za izradu takvog projekta.

Niži sudovi u provedenom postupku u bitnom su utvrdili, da su stranke slobodnom voljom zaključile predmetni ugovor o izradi projekta za izvedbu staklenog vjetrobrana u Kaffeu tuženika uz naknadu od 4.000,00 DEM, svakom tužitelju, i to dana 18. 03.1991. godine, te da je tuženik pri potpisu ugovora isplatio svakom tužitelju 50% ugovorene naknade, a da su tužitelji trebali izraditi projekt u roku od tjedan dana od potpisa ugovora uz istovremenu obvezu tuženika da im isplati preostalih 50% ugovorene naknade; da je revident izjavom postpisanom 29.06.1992. godine potvrdio da će preostali dio ugovorene naknade koju je trebao platiti do kraja travnja 1991. godine kad su tužitelji izradili naručeni projekt, isplatiti najkasnije 15.07.1992. godine, ali da je tuženik dana 25.11.1992. godine na ime preostalog duga isplatio tužiteljima samo protuvrijednost od 500,00 DEM te ostao dužan svakome od njih protuvrijednost od 1.750,00 DEM.

Niži sudovi otklonili su navode tuženika – protutužitelja da bi se radilo o zelenaškom ugovoru ističući da je netočna tvrdnja revidenta kako bi tužitelji bili isključivo ovlašteni za izradu navedenog projekta, jer da im je kao autorima projekta cjelokupnog objekta zgrade jednino pripadalo pravo da se protive takvom zahvatu na objektu kojim bi se zadiralo u njihov zaštićeni projekt zgrade u smislu izobličenja, sakačenja ili drugog mjenjanja njihovog autorskog djela, koje dira u njegovu bit, što je revident kao poduzetnik lako mogao provjeriti. Stoga niži sudovi ne nalaze da bi predmetni ugovor bio zaključen tako da bi tužitelji koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem revidenta, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću ugovorili takvu korist koja bi bila u očitom nerazmjeru s onim što bi tužitelji trebali dati odnosno učiniti za revidenta (pretpostavke za postojanje zelenaškog ugovora navedene u čl. 141. st. 1. Zakona o obvezni odnosima – u daljnjem tekstu ZOO).

Iznijetu pravnu ocjenu nižih sudova prihvaća i ovaj Vrhovni sud imajući u vidu ono činjenično stanje koje su niži sudovi utvrdili u postupku, napose uzimajući u obzir, da revident i nakon proteka preko godinu dana od zaključenja ugovora pri potpisivanju izjave od 29.06.1992. godine kojom je potvrdio postojeću obvezu glede isplate preostalog dijela ugovorene naknade tužiteljima nije osporavao valjanost zaključenog ugovora, a ni kasnije prilikom daljnje isplate dijela naknade od 500,00 DEM dana 25.11.1992. godine niti je u tim prigodama prigovarao visini ugovorene naknade.

Uostalom tuženik je – ukoliko je smatrao da je ugovorena naknada prekomjerna mogao pozivom na čl. 139. st. 2. ZOO tražiti poništenje ugovora u roku od godinu dana od njegovog sklapanja, a on je naprotiv i nakon proteka tog roka kako je već ranije izloženo, potpisom svoje izjave dana 25.06.1992. godine priznao svoju obvezu glede isplate preostalog dijela ugovorene naknade tužiteljima u cijelosti, bez stavljanja bilo kakvog prigovora koji bi dovodio u pitanje pravovaljanost zaključenog ugovora, bilo po osnovu čl. 139. ZOO (prekomjerno oštećenje) ili po osnovu čl. 141. ZOO (zelenaški ugovor) pri čemu je čak i potvrdio da su tužitelji dovršili ugovoreno djelo – projekt u ugovorenom roku i da su spremni predati tuženiku izrađeni projekt pri isplati preostale ugovorene naknade.

Stoga ovaj Vrhovni sud nalazi kako je pravilna pravna ocjena nižih sudova, da zaključeni ugovor stranaka nije zelenaški ugovor (čl. 141. ZOO) pa su stoga pravilno obvezali tuženika da isplati tužiteljima preostalu ugovorenu naknadu uz zatezne kamate od dana kada je revident pao u docnju s ispunjenjem svoje obveze (od 01.05.1991. godine) te u tom dijelu

kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev odnosno odbijen zahtjev protutužbe radi poništenja navedenog ugovora i povrata isplaćenog iznosa, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija u tom dijelu izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 393. ZPP).

Međutim, valjalo je povodom revizije, a uz pravilnu primjenu materijalnog prava utvrditi stopu zatezne kamate koja se s obzirom da se radi o obvezi koja je izražena u stranoj valuti – određuje prema visini stope koju na štedne uloge po viđenju u toj valuti (DEM) priznaje banka u mjestu ispunjenja, a to je prema navodima tužitelja iz tužbe Privredna banka u Zagrebu, pa su u skladu s naprijed izloženim u tom dijelu preinačene obje nižestupanjske presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

Revidentu nisu dosuđeni zatraženi troškovi revizijskog postupka, a to stoga jer je odbijen sa revizijom u pogledu glavnog zahtjeva, a uspio je samo u dijelu koji se odnosi na sporedno potraživanje u kojem dijelu mu nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 29. studenog 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.