Rev-1294/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1294/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. J. H. iz Č., 2. Lj. H. iz R., 3. B. K., rođ. H. iz Č., svi zastupani po pounomoćniku P. D., odvjetniku u R., protiv tuženika Općine Č., kao pravni sljednik uknjižene Zemljišne zajednice U. o. G., zastupane po punomoćnicima Z. V., M. V. i F. M., odvjetnicima u R., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-257/2009-2 od 7. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3173/06 od 13. listopada 2008., u sjednici održanoj 19. rujna 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3173/06 od 13. listopada 2008. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji suvlasnici 17/20 dijela k.č. 1289/156 u z.k.ul. 3208 k.o. C. – Č. površine 2047 m2 koji suvlasnički dio prema prijavnom listu G. vl. D. J. ima broj k.č. 1389/156 i površinu od 1738 m2, te zahtjev da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na 17/20 dijelova navedene nekretnine, a nakon provedbe prijavnog lista u cijelosti na novoformiranoj k.č. 1289/156 površine 1738 m2, na ime i korist tužitelja svakog u 1/3 dijela. U stavku II. izreke naloženo je tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.690,00 kuna.

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-257/2009-2 od 7. studenoga 2012. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlažu preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i tuženiku naloži plaćanje parničnih troškova kao i troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini navedenoj u izreci presude.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

U tom smislu revident postavlja slijedeće materijalno-pravno pitanje:

- Da li su prednici tužitelja, a onda i tužitelji kao njihovi univerzalni sukcesori zajedničari, odnosno ovlaštenici prava vlasništva prednika tuženika – zemljišne zajednice U. o. G.?

Što se tiče razloga važnosti postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP tužitelji se pozivaju na odluku ovog suda poslovni broj Rev 2818/1990-2 i Rev 583/1990-2, te navode da je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u navedenim odlukama.

Predmet spora u konkretnom slučaju je zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini za koju je tijekom postupka utvrđeno da je upisana u zemljišnoj knjizi po kulturi pašnjak, površine 20047 m2 a kao vlasnik predmetne nekretnine upisana je zemljišna zajednica U. o. G., da je prednik tužitelja K. I. oko 1922. počeo graditi kuću na utvrđenoj nekretnini, da su uz kuću naknadno izgrađeni i drugi objekti, da je posjed tužitelja u cijelosti ograđen, da su u posjedu navedenog dijela utvrđene nekretnine bili prednici tužitelja, njihova majka do 1995., a otac do 2003., kada su umrli nakon čega, tužitelj je, izvršavao posjed na utuženoj nekretnini.

Polazeći od utvrđenih činjenica kao i odredbe čl. 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te Krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. ("Narodne novine" broj 36/47), Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta općenarodne imovine ("Narodne novine" broj 31/58), čl. 4. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te Krajiških imovina općina općenarodnom imovinom te Uredbe o organima i postupku za raspravljanje odnosa nastalih uzurpacijom (zauzećem) zemljišta općenarodne imovine ("Narodne novine" broj 8/54) nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelji nisu dokazali da je proveden diobni postupak zemljišne zajednice i da su njihovi prednici, kao ovlaštenici zemljišne zajednice dobili u vlasništvo predmetnu nekretninu, prije 4. travnja 1941., te da prednici tužitelja nisu postupili prema odredbi čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te Krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine" broj 13/87) kojom je propisano da se pismeni zahtjevi za dovršenje diobnog postupka zemljišnih i njima sličnih zajednica na poljoprivrednom zemljištu pokrenutom prije 6. travnja 1941. mogu podnositi općinskim organima uprave nadležnim za imovinskopravne poslove najkasnije do 31. prosinca 1988. Nadalje zaključuju da tužitelji nisu dokazali da su njihovi prednici bili savjesni (pošteni) posjednici sporne nekretnine u vremenu potrebnom za dosjelost do 6. travnja 1941. u smislu pravnog paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika, te odbijaju tužbeni zahtjev.

U odnosu na razlog važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP koju navode tužitelji, treba reći, da činjenična i pravna situacija u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2818/90 od 10. travnja 1991. na koju se revident poziva nije ista kao u pobijanoj odluci jer se u navedenoj odluci na koju se revidenti pozivaju u reviziji radi o stjecanju prava vlasništva štale u zajednici kada zajedničari nisu unaprijed utvrdili udjele, a sudovi su te udjele utvrdili prema doprinosu stranaka primjenom pravila Građanskog prava (građeno u razdoblju 1975.-76.) i prema svim drugim odlučnim činjenicama i okolnostima. Stoga je za zaključiti da ne postoje razlozi važnosti ovog pitanja sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji što je razlogom za odbacivanje revizije sve u smislu odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 19. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.