Revr-494/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 494/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. B. i N. L., odvjetnice u Z., protiv tuženika V. d.d. Z., OIB: …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1429/14-2 od 18. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7607/13-30 od 29. travnja 2014., u sjednici održanoj 29. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1429/14-2 od 18. studenoga 2014. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7607/13-30 od 29. travnja 2014. kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 8. veljače 2013. te nalaganje tuženiku isplate tužitelju bruto iznosa 11.686,51 kn počev od dana prestanka radnog odnosa do povratka radnika na posao kao i naknaditi mu parnične troškove, sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 200,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijane presude i prihvati tužbeni zahtjev. Podredno predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. ZPP-a ispitan je samo u odnosu na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su u odnosu na tu bitnu povredu barem opisno izneseni razlozi pobijanja drugostupanjske presude. U odnosu na ostale navodno počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji nisu izneseni nikakvi navodi, pa u odnosu na te bitne povrede nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ispitivanje zakonitosti pobijane presude.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji se ukazuje u reviziji, jer pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stajalištem tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj ukazuje. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Prema tome time što sud provedene dokaze nije tumačio sukladno stajalištu tužitelja također nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju se u reviziji ukazuje.

Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP-a koju tužitelj također ističe u reviziji, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

Tužitelj se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali revizijskim navodima zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na opravdanost razloga za otkaz, odnosno u odnosu na vrstu i težinu povreda radne obveze koje je počinio tužitelj, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz. Slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima je tužitelj iznio svoja stajališta o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stajališta o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema shvaćanju tužitelja sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Tužitelj neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) u odnosu na postojanje razloga za izvanredan otkaz ugovora o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 1. siječnja 2003. na poslovima vozača, a mjesto njegova rada su gradilišta društva,

- da je tuženik svojom odlukom o otkazu ugovora o radu od 8. siječnja 2013. otkazao ugovor zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa jer je tužitelj 30. siječnja 2013. u mjestu Š. krajnjom nepažnjom prouzročio prometnu nezgodu na način da je vozeći kamion sa dignutim utovarnim sandukom udario u pješački most željezne konstrukcije i srušio ga na prometnicu, pa da je tuženiku zbog neodgovornog ponašanja tužitelja prouzročena velika materijalna šteta i šteta ugledu poslodavca,

- da je tužitelj više puta upozoren zbog povreda obveze iz radnog odnosa i povreda ugovora o radu, te mu je izrečena disciplinska mjera i to upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu 14. prosinca 2007. i 20. lipnja 2011., a dana 24. studenoga 2011. izrečena mu je i disciplinska mjera – odluka o naknadi štete,

- da je tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane,

- da iz iskaza saslušanog vještaka proizlazi da do prometne nezgode nije došlo zbog tehničke greške na teretnom vozilu marke „M.“ kojim je upravljao tužitelj. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenivši da je tuženik dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, jer je navedeno ponašanje tužitelja dovelo do gubitka povjerenja tuženika u radnika (tužitelja) i da nastavak pravnog odnosa nije više moguć.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbe čl. 108. st. 1. ZR pravilno su i prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženik kao poslodavac imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju, jer zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa između stranaka nije moguć.

Zato nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev i na isplatu bruto plaće u iznosu 11.686,51 kn od prestanka radnog odnosa do povratka radnika na rad, pa je i u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Zbog svega navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 29. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.