I Kž-1016/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1016/03-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Damira Kosa, Ane Garačić i Ante Potrebice, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. N., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama opt. i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 24. rujna 2003. godine broj K-24/03, u sjednici održanoj 29. travnja 2004. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ante Ledića, te branitelja optuženika J. Č., odvjetnika iz S.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i spis upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Žalba optuženika za sada je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. H. N. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 29. st. 1. i 2. KZ-a za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, te kaznenog djela iz čl. 271. st. 1. KZ-a u svezi s čl. 263. st. 1. i 2. KZ-a za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2.c) osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2002. godine.

Od optuženika, primjenom odredbe čl. 80. KZ-a, oduzet je i pištolj "Crvena zastava" kao sredstvo kojim je kazneno djelo počinjeno, a u obavezi je i da nadoknadi trošak kaznenog postupka.

I Kž 1016/03-5

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a i dr., te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne, te izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem trajanju.

Optuženik se žali po svom branitelju J. Č., odvjetniku iz S. iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, a ustvari zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, ili primjenom čl. 29. st. 3. KZ-a (drugi dio rečenice) oslobodi od kazne ili mu se izrekne znatno blaža kazna zatvora.

Na zahtjev optuženika, a na temelju odredbe čl. 374. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a) o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, a sjednici vijeća bio je prisutan branitelj optuženika J. Č., odvjetnik iz S., te uvodno naznačeni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, time da vijeće nije našlo svrhovitim nazočnost optuženika drugostupanjskoj javnoj sjednici.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu kojim pobija činjenične navode državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika za sada bespredmetna.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja prvenstveno upire na potrebu preocjene cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na odlučnu činjenicu da li se optuženik uopće našao u stanju nužne obrane koju je on znatno prekoračio, ili ne, u kom slučaju je počinio kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a.

Isto tako, državni odvjetnik smatra da činjenica suženja svijesti optuženika uslijed straha kao subjektivne kategorije nije na pravilan i potpun način utvrđen, pri čemu državni odvjetnik posebno upire da nepouzdanost nalaza i mišljenja te dopune mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka o toj odlučnoj činjenici.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije ni pravilno ni potpuno utvrdio cjelokupno činjenično stanje posebno ono vezano za odlučnu činjenicu postojanja nužne obrane, te njenog prekoračenja.

Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda kod takove ocjene sud prvog stupnja trebao je poći od nužnosti, odnosno opravdanosti intervencije koju je poduzeo oštećenik u svojstvu redara koji je te noći 24. kolovoza 2002. godine bio na dužnosti u disko clubu S. u S.

I Kž 1016/03-5

Pri tom je bitno naglasiti da je do intervencije redara oštećenog R. B., kao i redara B. M. došlo nakon ponovljenog razbijanja čaša od strane svjedoka D., te optuženog N. To je dakle bio razlog zbog kojeg su oštećenik i svjedok M. prišli svjedoku D., a redar M. zahvatom oko struka onesposobio je svjedoka D. u poduzimanju bilo kakvog daljnjeg otpora, dok oštećeni B. odmah kreće prema optuženom N.

Pregledom fotodokumentacije, skice te očevidnog zapisnika utvrđeno je da je prostor između šanka i staklenog pregradnog zida na prvom katu disko cluba, prostor male dimenzije dužine svega oko 1,50 m, zbog čega se i ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je oštećenik bio u dužem kontinuiranom kretanju prema optuženiku, već naprotiv događaj se i vremenski i prostorno odvijao vrlo brzo.

Stoga ocjenom objektivno poduzetih radnji po optuženiku proizlazi da je ovaj u trenutku prilaska oštećenika izvadio pištolj iz pasa, isti repetirao, usmjerio prema tijelu oštećenika, te tri puta povukao okidač, ispalivši najmanje tri hica u najvitalnije dijelove tijela oštećenika na udaljenosti većoj od 0,80 m.

Pri tom je optuženik imao saznanja da mu od strane oštećenika ne prijeti neposredno ugrožavanje njegovog života, jer je svrha intervencije dežurnog redara ponajprije izbacivanje nepristojnog gosta, a samo u slučaju njegova otpora da dragovoljno napusti disko club, prema optuženiku je mogla biti primijenjena fizička sila radi ostvarivanja te svrhe.

Iz izloženog proizlazi da se nije radilo o neposredno predstojećem ugrožavanju života optuženika, već eventualno tjelesnog integriteta, a unatoč tom saznanju optuženik ne puca niže prema manje vitalnim dijelovima tijela oštećenika, niti se zaustavlja nakon ispaljenja prvog hica, već nastavlja s njihovim ispaljivanjem u pravcu najvitalnijih dijelova tijela oštećenika.

Opisano ponašanje optuženika zahtijeva preocjenu cjelokupno tako utvrđenog činjeničnog stanja koje bi trebalo utvrditi da li je optuženik uopće pucao u nužnoj obrani koju je onda prekoračio, ili ne.

Isto tako i druga odlučna činjenica vezana za jaku prepast optuženika nije za sada na nedvojbeni način utvrđena provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem.

Pri tom je bitno reći da osjećaj straha predstavlja subjektivnu, osjetilnu komponentu, a da li je taj strah kod optuženika konkretne prigode imao značaj jake prepasti, kako to u svojoj obrani tvrdi optuženik (zbog tjelesne konstitucije oštećenika kao i njegovog osobnog saznanja da je oštećenik do sada osuđivan zbog nasilničkog ponašanja), treba ocijeniti ne samo na temelju provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja, već i objektivnom prosudbom cjelokupnog utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tom se treba ponovno vratiti na utvrđenu činjenicu da su svjedok D. i opt. N. skrivili intervenciju redara, i u tim okolnostima optuženik je mogao očekivati da će redar njega prisilno izbaciti ukoliko dragovoljno ne napusti disko club.

Uz navedeno kod izvođenja zaključaka o stanju svijesti i volje optuženika nije također na nedvojbeni način utvrđeno, niti provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem da li je suženje svijesti zbog snažnog afekta straha obuhvatilo i one voljne radnje koje je poduzeo

I Kž 1016/03-5

optuženik i to vađenje pištolja, repetiranje, usmjeravanje prema tijelu oštećeniku te povlačenje okidača nekoliko puta.

Osim toga sud prvog stupnja u izreku presude stavlja stanje jake prepasti, a u obrazloženju presude na str. 10. alineja 1. navodi da se ipak nije radilo o jačem intenzitetu prepasti (kada ima saznanja da oštećenik konkretne prigode kod sebe nije imao hladno ni vatreno oružje) što predstavlja proturječe, ali ne znatno, kakovo se traži u slučaju postojanja apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a kao razloga ukidanja pobijane presude po službenoj dužnosti.

Stoga, kako, iz utvrđenih činjenica, ponajprije provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja, te obrane optuženika, (kako je to naprijed navedeno) nije za sada moguće bez dodatnih argumenata, a ponajprije otklanjanja propusta u provedenom neuropsihijatrijskom vještačenju zaključiti da li je optuženikova svijest uslijed stanja jakog straha bila sužena, i u trenutku kad poduzima naprijed opisane voljne radnje pištoljem, kako to smatra sud prvog stupnja.

Prema tome kako je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, te pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti sve do sada već provedene dokaza, a po potrebi i druge dokaze. Ovdje se posebno naglašava potreba saslušanja svjedoka očevidaca događaja, kako bi se na nedvojbeni način utvrdila nužnost i potreba za intervencijom redara zbog ponašanja svjedoka D. i opt. N.

Uz navedeno, vještak neuropsihijatar će u novom postupku morati odgovoriti na pitanje da li se suženje svijesti kod optuženika zbog snažnog efekta straha proteže i na trenutak kada optuženik vadi pištolj, isti repetira, te ga usmjerava prema vitalnim dijelovima tijela, a potom najmanje tri puta poteže okidač. U tom sklopu treba cijeniti i druge objektivno utvrđene važne činjenice, a ponajprije okolnost da se događaj zbio u vrlo kratkom vremenu i na relativno skučenom prostoru, a optuženik je došao u disko club s pištoljem, na čiju se uporabu vrlo brzo odlučuje.

Potom će sud prvog stupnja na potpun, jasan i razumljiv način obrazložiti da li se optuženik zbog neposredno predstojećeg napada oštećenika (ukoliko se u cijelosti prihvati iskaz svjedoka B.) našao u nužnoj obrani, koju je onda prekoračio, za koje prekoračenje sud prvog stupnja opet mora dati potpune i pravilne razloge, ili opet nalazi temeljem rezultata ponovno provedenog postupka i ocjene dokaza u ponovljenom postupku da je ispravno stajalište državnog odvjetnika da je optuženik doduše bio u strahu, ali je razlog tog straha sam skrivio, zbog čega strah nije takvog intenziteta da optuženik ne bi bio svjestan onoga što čini, već smišljeno i voljno poduzima sve radnje pištoljem.

Potom će sud prvog stupnja potpunim i pravilnim izvođenjem zaključaka o učinu kaznenog djela, o optuženikovoj kaznenoj odgovornosti, izložiti na razumljiv način u razlozima svoje presude, pored naprijed objektivnog navođenja činjenica vezanih za postojanje ili nepostojanje nužne obrane, te njenog prekoračenja, još i subjektivnu stranu

I Kž 1016/03-5

postupanja optuženika, kao i ostalih pravnih pitanja kojima se rukovodio u svezi djela, kao i njegova počinitelja.

Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, iako se žalbama stranaka ne pobija učin kaznenog djela iz čl. 271. st. 1. KZ-a i dr., to kazneno djelo učinjeno je u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 90. KZ-a i dr. i predstavlja jedan jedinstveni događaj, zbog čega se nije mogla ukidati prvostupanjska presuda samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a i dr. već se zbog jedinstva događaja i načina postupanja optuženika ta djela ne mogu odvojiti.

Iz svega naprijed izloženog trebalo je na temelju čl. 388. st. 1. ZKP-a prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te pobijanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 29. travnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Katica Jelić, v.r.