Rev-1704/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1704/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vesne Milošević kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Š.R. iz Z., koju zastupaju R.P. i I.K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. veljače 1992.g. br. Gž 731/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 1991.g. br. XXV P 2929/90, u sjednici održanoj dana 8. prosinca 1992.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e:

Presudom drugostepenog suda potvrđena je prvostepena presuda kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 27.650 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 4. lipnja 1990.g. do isplate i naknadi parnični trošak od 13.400 HRD, dok je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 150 HRD sa pripadajućom kamatom na iznos od 27.650 HRD tekućom od 15. svibnja 1990.g. do 3. lipnja 1990.g.

Protiv drugostepene presude izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se ispita drugostepena odluka i ocijene navode revizije vodeći računa o ekonomskoj ovisnosti tuženika sa njegovim pravnim prednikom i donese adekvatna odluka.

Odgovor na reviziju nije dostavljen, niti se nadležno javno tužiteljstvo o njoj izjasnilo. Revizija nije osnovana.

Tuženik nije u pravu kada smatra da je u postupku pred drugostepenim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka predviđena odredbom čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 - dalje ZPP), jer protivno njegovoj tvrdnji drugostepeni je sud ocijenio sve navode njegove žalbe protiv presude prvostepenog suda koji su od odlučnog značenja.

Nisu, prema tome, osnovane revizijske tvrdnje da je na štetu tuženika počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP u vezi sa čl. 354. st. 1. i 2. toga zakona. Ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nesporno je da su stranke 29. srpnja 1989.g. sklopile ugovor, kojim je tužiteljica kupila od tuženika automobil marke "Yugo" s time što je cijena plaćena 20. kolovoza 1989.g. Prema navedenom ugovoru rok isporuke je bio 90 dana (29. listopada 1989.g.), a vozilo je isporučeno tek 15. svibnja 1990.g. Sporno je da li je tuženik dužan tužiteljici isplatiti kamatu za unaprijed izvršenu uplatu (cijenu) vozila.

S obzirom na utvrđenje nižestepenih sudova da je tuženik uvjetovao prodaju vozila uplatom unaprijed određenog iznosa cijene.

Sudovi nižeg stupnja ocijenjuju da tužiteljica ima pravo na kamate na temelju odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta u tom području ("Sl. list SFRJ" br. 43/76, 23/79, 54/89, 21/84 i 43/86 - dalje ZOP). Prema tom propisu organizacija čini djelo špekulacije u prometu robe, ako prodaju robe uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određenog iznosa novčanih sredstava, pa nakon isporuke robe ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćeni iznos. Tuženik i tokom postupka, a i sada u reviziji ističe da je narušeno načelo jednake vrijednosti davanja.

Takav stav tuženika nije osnovan jer smisao odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. ZOP je u tome da se prodavatelja, koji koristi nestašicu pojedinih roba na tržištu potakne da što prije ispuni svoju obvezu prema kupcu. Cilj te odredbe nije uspostavljanje načela jednake vrijednosti davanja, već je njezin cilj zaštita kupca od jednostranih akata prodavatelja, kojima ga prodavatelj makar i prešutno prisiljava da unaprijed plati cijenu za određenu robu. Ta odredba ima i kazneni karakter za prodavatelja koji koristi nestašice pojedinih roba na tržištu i uvjetuje plaćanje cijene unaprijed. Zato kupac ima pravo na kamate na unaprijed plaćeni iznos i kad te kamate, moguće je, prelaze iznos jednake vrijednosti davanja.

Načelo jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 46/85, dalje ZOO) nije narušeno niti time što je tuženik isporučio tužiteljici automobil po garantiranoj fiksnoj cijeni. Težište je odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. ZOP u činjenici da je plaćanje jednostrano uvjetovano a ne okolnost da li je prodavatelj ugovorio i primijenio ili nije propise o kliznoj skali odredba čl. 397. ZOO).

Sudovi nižeg stupnja zakonito su utvrdili i visinu stope zakonske kamate koju je, na temelju odredbe čl. 16. st. 3. ZOP, tuženik dužan platiti tužiteljici. Pod izrazom "odgovarajuće kamate" treba razumijeti kamate koje bi u trenutku obračuna između kupca i prodavatelja pripadale kupcu da je uplaćeni iznos sredstava uložio kod banke i to do 3 mjeseca - kamate utvrđene za sredstva po viđenju, a više od 3 mjeseca - kamate utvrđene za oročena sredstva razmjerno vremenu od trenutka uplate sredstava do trenutka isporuke robe. Prema tome, tužiteljica, kao kupac imao pravo na kamate prema stopi koje bi joj obračunavala banka da je unaprijed uplaćeni iznos položila na štednju kod banke.

Valjalo je stoga reviziju kao neosnovanu odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.