Court partially dismissed claim for lost wages but allowed partial compensation for damages in Croatian tort case.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal partially rejected the plaintiff's appeal, confirming the lower court's dismissal of the lost wages claim while modifying the damages award. The plaintiff sought compensation for both specific damages and future lost income, which the first instance court had rejected in part. The appellate court found the lost wages claim unsupported by evidence but adjusted the damages amount based on the parties' litigation success and costs.
Legislator headnote
AI generatedZakon o obveznim odnosima; Zakon o parničnom postupku: The court may partially uphold a claim for damages while dismissing unsupported requests for lost income, adjusting the final award based on the parties' success in the litigation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-677/15-1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Zorana Kežića, kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O. iz K. S., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika C. H. d.d. K. S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. B., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu I P-1762/04 od 23. ožujka 2015., dana 9. srpnja 2015.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu I P-1762/04 od 23. ožujka 2015. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu štete u iznosu od 107.000,00 kuna i pod toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 3.500,00 kuna počev od 1. prosinca 2005. pa ubuduće sa zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, time da obrok za protekli mjesec dospijeva svakog 1-og idućeg mjeseca.
II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu I P-1762/04 od 23. ožujka 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova naknade štete iznos od 324.800,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 23. ožujka 2015. do isplate, pa se sada sudi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 188.640,00 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. ožujka 2015. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se za više zatraženo u iznosu od 243.160,00 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 26.021,88 kuna, dok se za više zatraženo zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 324.800,00 kuna, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 23. ožujka 2015. do isplate, dok je za više zatraženo i to za iznos od 107.000,00 kuna, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).
Istom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana s osnova materijalne štete na ime izgubljene zarade isplati tužitelju, počev od 1. prosinca 2005. pa svaki mjesec ubuduće iznos od po 3.500,00 kuna sa zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, time da obrok za protekli mjesec dospijeva svakog 1-og idućeg mjeseca. (točka II. izreke).
Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.142,18 kuna, dok je za više traženi iznos troška od 151.617,82 kune zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. (točka III. izreke).
Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude iz točaka I. i II. izreke i u odnosu na troškove parničnog postupka iz točke III. izreke, žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 dalje: ZPP), osporavajući presudu isključivo u dijelu kojim je odbijen u zahtjevu za naknadom štete iz toč. I. izreke presude više traženog iznosa od 107.000,00 kuna, naknadom izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 3.500,00 kuna počev od 1. prosinca 2005. pa ubuduće, i u odbijenom dijelu zatraženog parničnog troška, s prijedlogom da se žalba uvaži i preinači presuda u pobijanom dijelu, te tužitelju dosudi dio zahtjeva za koji je odbijen, podredno da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Tuženik se žali protiv pobijane presude ističući žalbene razloge bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Stranke nisu podnosile odgovor na žalbe.
Žalba tužitelja u odluci o glavnoj stvari nije osnovana, a djelomično je osnovana u odluci o trošku.
Žalba tuženika djelomično je osnovana.
Suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a o kojoj govori žalitelj, potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, drugo je pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj upućuje o čemu će u nastavku ove presude biti detaljnije obrazloženo. Naime, sud je prvog stupnja dao valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, kojim je obrazložio osnov i visinu isplaćene materijalne štete iz čl. 185. st. 3. i čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) i nematerijalne štete iz čl. 200. ZOO/91, koje odredbe ZOO/91 se u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/05), čime je utvrđena odgovornost tuženika za nastanak radne nezgode.
Predmet postupka između stranaka je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, naruženosti i za strah, te materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege, troškova liječenja i izgubljene zarade.
Među strankama je prijeporan osnov odgovornosti, a time i visina nematerijalne i materijalne štete, dok nije prijeporna pasivna legitimacija tuženika.
U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tužitelj radeći kod prednika tuženika D. R. G. d.d., čiji je pravni slijednik tuženik C. H. d.d. dana 3. srpnja 2002., tijekom radnog vremena zadobio ozljedu na radu nastale padom sa vozila viljuškar, čiji je vlasnik tuženik, a kojim je upravljao radnik tuženika I. A. osposobljen za upravljanje tim vozilom,
- da je na staklu kabine viličara bilo istaknuto Uputstvo za siguran rad i znak zabrane prijevoza osoba, ali da je vozač viličara "ukrcao" tužitelja radi prijevoza do izlaza iz tvorničkog kruga,
- da se tužitelj tijekom vožnje na viličaru nalazio stajući na vanjskoj skali i držeći se za vanjski retrovizor, te u jednom trenutku iz neutvrđenih razloga sa viličara pao,
- da je tužitelj te prigode zadobio tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu zbog koje je, nalazeći se u stanju duboke nesvijesti sa učestalim epileptičkim napadajima hospitaliziran te mu je dijagnosticiran opsežni prijelom lubanje, krvarenje iznad tvrde moždane ovojnice i nagnječenje mozga, zbog čega je izvršen operativni zahvat,
- da se nakon operacije tužitelj nalazio na liječenju u KB S. do 17. rujna 2002.,
- da je poradi ozljeda tužitelj trpio bolove jakog intenziteta četiri dana, srednjeg intenziteta daljnjih četrnaest dana i blagog intenziteta još tri mjeseca,
- da je zbog prijeloma lubanje i kraniotomije zbog akutnog epiduralnog hematoma, stanja poslije nagnječenja mozga i traumatske epilepsije kod tužitelja utvrđeno umanjenje životne aktivnosti za 50%, radi čega će ulagati napore pri svim tjelesnim i umnim poslovima, te je utvrđena naruženost malog stupnja na račun operativnog ožiljka-nekroze kože, kako proizlazi iz vještva neurokirurga M. dr. J.,
- da je tužitelju, temeljem vještva tog vještaka bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon otpusta iz bolnice i rehabilitacijske ustanove u trajanju od jedan mjesec po četiri sata dnevno i dva mjeseca po dva sata dnevno na račun osobnih potreba u smislu održavanja osobne higijene,
- da je vještačenjem psihijatra M. dr. M. utvrđeno da primarnog straha nije bilo, ali da je postojao strah prilikom liječenja u jakom intenzitetu kroz vrijeme od šest dana, u srednjem dva tjedna i u lakom još tri i pol mjeseca, zbog čega će tužitelj kroz cijeli život imati duševne boli u visini od 50%, u smislu otežanog obavljanja profesionalne aktivnosti, te socijalnog i obiteljskog funkcioniranja, uzrokovanih teškoćama u pamćenju,
- da tuženik nije dokazao postojanje isključive odgovornosti tužitelja za štetni događaj,
- da na strani tužitelja ne postoje suodgovornost za nastanak štetnog događaja.
U ovom dijelu postupka nije prijeporno da je tužitelj radeći kod pravnog prednika tuženika dana 3. srpnja 2002. zadobio ozljedu na radu o čemu je sastavljen i zapisnik od strane Državnog inspektora PJ Split, Odjela za nadzor u području zaštite na radu, da je tužitelju rješenjem HZMO-a PS Split od 7. ožujka 2006. zbog te ozljede nastala profesionalna nesposobnost i to 70 % zbog povrede na radu, a 30 % zbog bolesti, te da je tužitelju ranije od strane tuženika otkazan Ugovor o radu broj 540/1999 Odlukom o otkazu dana 25. studenog 2005. zbog organizacijskih razloga i u odnosu na koju odluku tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava.
Prijeporna je osnova tuženikove odgovornosti, doprinos tužitelja nastanku vlastite štete, tj. suodgovornost, visina materijalne i nematerijalne štete, prigovor zastare na iznos štete zbog proteka vremena od podnošenja tužbe do preciziranja tužbenog zahtjeva podneskom od 6. veljače 2014., te je li tuženik odgovoran za materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade, a kod postojanja neprijeporne činjenice da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao donošenjem poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 25. studenog 2005., a rješenjem HZMO-a od 7. ožujka 2006. mu utvrđena profesionalna nesposobnost za rad.
U smislu odredbi čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, dalje ZZR) i čl. 109. st. 1. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95…30/04 i 137/04, dalje ZR), poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti i po općim propisima obveznog prava.
Kako je ocjenom izvedenih dokaza temeljem čl. 8. ZPP-a utvrđeno da je tužitelj kritične prigode zadobio teške ozljede na radu, te kako se vozilo viljuškar, naročito kada se koristi u neuobičajenim okolnostima kakvo je prevoženje ljudi s jednog dijela kruga tvornice na drugi i na način kako se tužitelj prevozio te prigode, stajavši na desnu stepenicu vanjske strane viličara, smatra opasnom stvari i koji način vožnje na taj način mu je odobrio vozač viličara – radnik tuženika, prevozeći ga u krugu tvornice, to temeljem citiranih odredbi čl. 15. st. 1. ZZR-a i 109. st. 1. ZR-a proizlazi odgovornost poslodavca radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu.
Odredba čl. 173. ZOO/91 propisuje da se šteta nastala u vezi s opasnom stvarju smatra da potječe od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok odredba čl. 174. ZOO-a propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, dakle vlasnik stvari te pravna osoba koja ima pravo raspolaganja tom stvarju.
Temeljem čl. 177. ZOO/91 propisano je da će se imalac osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazi izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, odnosno ako se dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Odredbom st. 3. tog članka imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.
Protivno žalbenim navodima tuženika, ovaj se sud, kao drugostupanjski pridružuje zaključku suda prvog stupnja da je tužitelj dokazao odgovornost poslodavca za nastali štetni događaj koji je nastao u vezi s opasnom stvari, time da u smislu čl. 177. st. 2. ZOO/91 nije dokazano da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja-oštećenika, pa u tom smislu žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju zaključak prvostupanjskog suda u smislu osnova tuženika za naknadu štete tužitelju za ozljedu nastalu na radu.
Naime, iz rezultata dokaznog postupka, prije svega iskaza svjedoka I. A. i T. T. proizlazi da je vozač viljuškara A. dao suglasnost tužitelju da ga tim vozilom preveze do kapije, na koji način se tužitelj popeo na bočnu prvu skalu viličara, držeći se za retrovizor, pri čemu je tijekom vožnje pao i zadobio ozljede razvidne u medicinskom vještvu,pri čemu tuženik nije uspio dokazati da je tužitelj na drugi način koristio ovo vozilo, niti da je pad koji je uzrokovao štetu nastao nekom isključivom radnjom tužitelja koju tuženik nije mogao predvidjeti ili izbjeći, čime bi bio izbjegnut štetni događaj, što upućuje na ispravan zaključak prvostupanjskog suda, sa kojim se u potpunosti slaže i ovaj sud, da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja.
Odredbom čl. 200. ZOO/91 propisano je da će sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o tom zahtjevu te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Odredbom čl. 185. st. 1. ZOO/91 propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, dok je st. 3. toga članka propisano da kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to čini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
Odredbom čl. 189. st. 2. ZOO/91 propisano je da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon određuje što drugo.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom čl. 200. ZOO/91, prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelju zbog posljedica štetnog događaja, za koji je isključivo odgovoran tuženik, na ime neimovinske štete pripada novčana naknada u iznosu od 320.000,00 kuna.
Međutim, vodeći računa da su orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koji imaju uporište u odredbi čl. 200. ZOO/91 samo temelj za dosuđivanje pravične novčane naknade, od kojih se, u opravdanim slučajevima može odstupiti u primjerenom postotku, ali ne i višestruko premašiti, uzevši u obzir intenzitet bolova i strahova, zbog vrlo teških i ozbiljnih tjelesnih ozljeda, naruženost malog stupnja, dob tužitelja (rođen 1964. godine), smanjenje životnih aktivnosti od ukupno 50%, razne neugodne medicinske zahvate i pretrage (operacija, dugotrajno bolničko liječenje, RTG, EMG, EEG, CT, epileptički napadi, fizikalna terapija, dugotrajna rehabilitacija), te da će tužitelj, prema navodima vještaka dr. J. ulagati napore pri svim tjelesnim poslovima povezanim s opterećenjem, pri svim umnim aktivnostima i da bez ulaganja napora ne može adekvatno izvršiti tjelesne i umne radnje, niti obavljati kakve poslove na visinama, u vodi ili moru, ovaj sud kao drugostupanjski smatra kako je prvostupanjski sud, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i kod utvrđenja o postojanju isključive krivnje tuženika za nastalu štetu uslijed njegove isključive odgovornosti za predmetni događaj tužitelju, zaključio da bi tužitelju s te osnove štete pripadao iznos od 320.000,00 kuna.
Naime, ovaj sud, kao drugostupanjski smatra kako je prvostupanjski sud prilikom utvrđenja primjerene novčane naknade za pojedine oblike nematerijalne štete dosudio iznose koji, protivno sudskoj praksi i orijentacijskim kriterijima, nadilaze iznose koji bi bili primjereni nastaloj šteti i štetnom događaju. Stoga ovaj sud protivno žalbenim navodima tužitelja o primjerenim iznosima pojedinih oblika nematerijalne štete kako je to traženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, utvrđuje kao primjerenu novčanu naknadu, a kad bi postojala isključiva krivnja tuženika za nastalu štetu, na ime fizičkih bolova iznos od 25.000,00 kuna, straha iznos od 20.000,00 kuna, duševnih bolova zbog smanjenja (50%) životne aktivnosti iznos od 180.000,00 kuna i naruženosti malog stupnja iznos od 6.000,00 kuna, dakle ukupno 231.000,00 kuna.
Institut novčane naknade nematerijalne štete pri tome treba sagledati kao mogućnost novčane satisfakcije za pretrpljenu štetu, koja će oštećeniku-tužitelju pomoći da lakše prebrodi duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete i ublažiti osjećaj izgubljenog zadovoljstva u ljudskom življenju.
Međutim, sa zaključkom suda prvog stupnja da na strani tužitelja ne postoji suodgovornost za nastanak štetnog događaja, ovaj se sud, obzirom na žalbu tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji osnov ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, kao sud drugog stupnja ne slaže, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 192. ZOO/91, jer nije uzeo u obzir doprinos oštećenika-tužitelja nastanku štete, a koja se ogleda u činjenici da je na staklu kabine viličara bilo istaknuto uputstvo za siguran rad i znak zabrane prijevoza osoba, a kojim se na opisani način ipak koristio tužitelj, uslijed čega je došlo do njegova pada i ozljeđivanja. Dakle, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti nastalog štetnog događaja koje su dovele do štetnih posljedica i doprinos oštećenika-tužitelja nastaloj šteti, a što je u konačnici, obzirom na takvu vožnju, stajanje na prvoj bočnoj stepenici i držanje za retrovizor, dovelo do nastanka štetnog događaja i što je utjecalo na doprinos oštećenika- tužitelja vlastitoj šteti, čime tužitelj ima pravo na razmjerno sniženu naknadu.
Ovaj sud smatra da je doprinos oštećenika-tužitelja nastalom štetnom događaju u visini od 20 %, pa je u tom postotku umanjena novčana naknada iz čl. 200. ZOO/91, dosuđena od strane ovoga suda, slijedom čega tužitelju s osnove naknade nematerijalne štete pripada novčana naknada u iznosu od 184.800,00 kuna (80% od iznosa 231.000,00 kuna), odnosno na ime fizičkih bolova iznos od 20.000,00 kuna, straha iznos od 16.000,00 kuna, duševnih bolova zbog smanjenja (50%) životne aktivnosti iznos od 144.000,00 kuna i naruženosti malog stupnja iznos od 4.800,00 kuna.
S druge strane, sud prvog stupnja na str. 8 pobijane presude dao je valjane i odlučne razloge zašto smatra da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi, koje razloge, osim u dijelu tuženikove isključive odgovornosti za nastalu štetu prihvaća i ovaj sud, pa se tuženik radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na taj dio pobijane presude.
Prema odredbi čl. 188. st. 1. ZOO/91 u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Odredbom čl. 195. st. 2. ZOO/91 propisano je da, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećanje, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
U sporu za naknadu štete valja imati na umu da su opće pretpostavke izvan ugovorne odgovornosti za štetu, a koje moraju biti kumulativno ispunjene – subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje.
Kod ocjene o tome jesu li u ovom slučaju ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete, polazeći od gornjih utvrđenja, razvidno je da je tužitelj ozlijeđen na radu kod tuženika 2002. godine, a da je prema rješenju HZMO-a PS Split od 7. ožujka 2006. kod tužitelja nastala profesionalna nesposobnost za rad, utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu od studenog 2005., pri čemu nije utvrđena invalidnost.
Protivno žalbenim navodima tužitelja, ispravno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se tuženiku nalaže da počev od 1. prosinca 2005. pa ubuduće tužitelju svaki mjesec plaća iznos od po 3.500,00 kuna na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad. Ovo iz razloga jer je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika temeljem poslovno-uvjetovanog otkaza ugovora o radu donijetog 25. studenog 2005., koju odluku tužitelj nije pobijao, dakle s njom se suglasio, dok mu je nesposobnost za rad utvrđena Rješenjem HZMO PS Split od 7. ožujka 2006., kojom mu je opća nesposobnost za rad priznata od 17. studenog 2009., koje odluke o nesposobnosti za rad su donijete nakon prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Kako dakle razlog prestanka radnog odnosa nije profesionalno oboljenje tužitelja, već poslovno-uvjetovani otkaz ugovora o radu, te kako je rješenje HZMO-a PS Split donijeto nakon što je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, to ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplaćuje rentu kao razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je nastavio raditi i utvrđene mirovine.
Imajući stoga na umu utvrđeno činjenično stanje, pravilno je sud prvog stupnja u okolnostima konkretnog slučaja primijenio materijalno pravo ocijenivši da nema odgovarajuće uzročne veze između štetnog događaja 2002. i tužiteljeva umirovljenja od studenog 2005., pa time ni prava tužitelja na naknadu štete u vidu razlike između mirovine koju prima i plaće koju bi primao da nije stradao u predmetnoj nezgodi, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe žalbeni osnov pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja iznad iznosa od 72.000,00 kuna u tužbi podnijetoj sudu dana 1. rujna 2004. U pravu je sud prvog stupnja, kada je tijekom postupka odbio istaknuti prigovor zastare iz čl. 376. st. 1. ZOO/91, jer se primjenom čl. 388. ZOO-a zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom – tužiteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika – tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Naime, tužitelj je tijekom postupka slobodan disponirati visinom tužbenog zahtjeva čiji su oblici materijalne i nematerijalne štete obuhvaćeni tužbom i po proteku roka iz čl. 376. st. 1. ZOO/91, jer uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. veljače 2014. tužitelj nije obuhvaćao druge oblike štete koji već nisu obuhvaćeni tužbama od 1. rujna 2004. i 17. srpnja 2007., već su samo povišeni iznosi utuženih stavki štete.
Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, odnosno u smislu čl. 373. toč. 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tuženika i valjanom primjenom materijalnog prava, preinačiti pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke na način da se tuženiku naloži da tužitelju na ime nematerijalne i materijalne štete isplati iznos od 188.640,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. ožujka 2015. do isplate, dok je za više zatraženo u iznosu od 243.160,00 kuna zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
Kako je odlukom ovog suda preinačena presuda suda prvog stupnja protiv koje je izjavljena žalba, to je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti i o troškovima postupka.
Djelomično je osnovana žalba tužitelja u odluci o troškovima postupka.
Naime, ovaj sud i nakon preinake presude utvrđuje da je uspjeh tužitelja u ovom postupku ukupno 55%, a tuženika 45%, jer je bio sporan i osnov i visina materijalne i nematerijalne štete (80% u osnovu, 30% uspjeh tužitelja u visini štete, ukupno uspjeh tužitelja u cjelokupnom postupku 55%).
Slijedom toga, obzirom na žalbe stranaka u dijelu odluke o troškovima, ovaj je sud, u smislu čl. 154. i 155. ZPP-a, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti i određujući naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, u skladu s važećom Odvjetničkom tarifom, te razmjerno uspjehu tužitelja u sporu od 55% i zatraženom popisu troška, utvrdio da tužitelju pripada trošak u smislu Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04, 148/09, 142/12, dalje Tarifa) za sastav tužbe od 1.9.2004. po VPS 72.000,00 kn od 100 bodova, za sastav tužbe od 17.7.2007. po VPS 210.000,00 kn od 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 29.11.2007. od 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 6.2.2008., od 250 bodova, od 13.3.2008. od 250 bodova, od 26.5.2008. od 250 bodova, za sastav podneska od 4.10.2007. od 250 bodova, te za pristup na ročište od 24.11.2008. od 125 bodova, za sastav podneska od 21.7.2011. od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 31.10.2011. od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 21.5.2012. (na kojem je izvršeno pripajanje spisa br. IVP-612/07 na ovosudni spis) pa je VPS 282.000,00 kn od 125 bodova, zastupanje na ročištu od 14.09.2012. od 250 bodova, ročište od 14.9.2012. od 250 bodova, ročište od 21.2.2013. od 250 bodova, za sastav podneska od 4.3.2013. od 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 13.6.2013. od 250 bodova, ročište od 1.10.2013. od 250 bodova, podnesak od 6.2.2014. od 500 bodova, sastav podneska od 7.3.2014. od 500 bodova, zastupanje na ročištu od 1.4.2014., 26.6.2014., 23.10.2014. i 12.2.2015. za svaku radnju po 500 bodova, te ovisno o uspjehu u žalbenom postupku za izjavljenu žalbu trošak od 200 bodova, što ukupno iznosi 6.550,00 bodova.
Kako temeljem Tbr. 50. Tarife 1 bod iznosi 10,00 kuna, to parnični trošak tužitelja od 65.500,00 kuna uvećan za 25% PDV-a iznosi 81.875,00 kuna.
Priznati parnični trošak tuženika (u vrijeme dok je zastupan po odvjetniku) u predmetu pod br. IVP-612/07 sastoji se od zastupanja na ročištu od 24.11.2008. od 250 bodova, sastav podneska od 3.8.2007. od 250 bodova, sastav podneska od 6.2.2008. od 250 bodova, zastupanje na ročištima od 13.3.2008. i 26.5.2008., za svaku radnju po 250 bodova, sastav podneska od 14.6.2011. u predmetu pod br. IP-1762/04 od 100 bodova, zastupanje na ročištu od 13.10.2011. od 100 bodova, na ročištu od 21.5.2012. (po pripajanju predmeta IVP-612/07 na ovosudni broj sa VPS od 252.000,00 kn) od 125 bodova, zastupanje na ročištu od 14.9.2012. od 250 bodova, 21.2.2013. 250 bodova, ročište od 13.6.2013. od 250 bodova, zastupanje na ročištu od 1.10.2013. od 250 bodova, zastupanje na ročištu od 1.4.2014., i 26.6.2014. za svaku radnju po 500 bodova, te sastav podnesak od 24.2.14. od 500 bodova, što ukupno iznosi 4075 bodova.
Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak tuženika od40.750,00 kuna uvećan za 25% PDV-a iznosi 50.937,50 kuna.
Slijedom navedenog, parnični trošak tužitelja prema uspjehu u postupku od 55% iznosi 45.031,25 kuna (55% od iznosa 81.875,00 kuna), kojem trošku treba dodati nužne troškove vještačenja u iznosu od 4.112,50 kuna, što ukupno iznosi 49.143,75 kuna.
S druge strane, parnični trošak tuženika prema uspjehu u postupku od 45% iznosi 22.921,87 kuna (45% od iznosa 50.937,50 kuna) kojem trošku treba dodati i plaćenu pristojbu odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 kuna, što ukupno iznosi 23.121,87 kuna.
Kada se međusobno prebiju iznosi koji strankama pripadaju, obzirom na uspjeh u sporu proizlazi da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 26.021,88 kuna, kako je preinakom presude, temeljem odredbe članka 373. ZPP-a uz primjenu čl. 166. st.2. ZPP-a odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.
Na kraju, obzirom na jedinstveno ustrojstvo sudova i poslovanja u njima, te jedinstvene primjene svih pozitivnih pravnih propisa, sudu se prvog stupnja skreće pozornost na odredbu čl. 62. st. 4. i 5. Sudskog poslovnika (NN 37/14) i buduće poštivanje primjene te odredbe, dakle da će se u smislu citiranih odredbi Sudskog poslovnika na presudi kojom se dovršava postupak u sredini, iznad uvoda staviti "U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E", a ispod toga stavit će se naziv odluke "P R E S U D A".
U Splitu 9. srpnja 2014.
Predsjednik vijeća:
Miho Mratović, v. r.