Revr-234/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 234/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz K., Ražanac, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. i p. j.t.d., Zadar, protiv tuženika B. P. iz Zadra, zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu T., Zadar, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1664/08 od 30. studenoga 2010. kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. P-3822/05 od 20. svibnja 2008., odlučujući u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 16.615,00 kn.

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba tuženika pa je preinačeno prvostupanjski rješenje u dijelu koji se odnosi na naknadu parničnog troška preko iznosa 10.441,80 kn do iznosa 16.615,20 kn tako što je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 6.173,20 kn. (toč. 1.) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (toč. 2.).

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP ) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe 53. st. 4. u vezi sa čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i predlaže dosuditi tužitelju trošak i u odbijenom dijelu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

S obzirom da je vrijednost predmeta spora glavnog potraživanja 33.000,00 kn a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku 6.173,20 kn, navedeni iznosi ne prelaze zakonom propisani vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, ali je dopuštena revizija pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba ili ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljene na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

U odnosu na reviziju tužitelja ovaj revizijski sud je sukladno čl. 392. a. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih je revizija i podnesena.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsko rješenje o parničnom trošku te je pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP s obzirom na uspjeh stranaka u postupku odbio djelomično tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora je naknada parničnih troškova u iznosu 6.173,20 kn za koji iznos je odbijen zahtjev tužitelja, a o kojima je drugostupanjski sud odlučio primjenjujući odredbe čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP uzimajući u obzir uspjeh stranaka u postupku te vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 69/93, 87/93, 16/94, 11/96 - dalje Tarifa/96) i Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarifa/04) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji po punomoćnicima odvjetnicima.

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja o parničnom trošku utvrdio da je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete 3. veljače 1997. u iznosu 65.000,00 kn, a podneskom od 20. lipnja 2007., prije zadnjeg ročišta za glavnu raspravu, snizio je tužbeni zahtjev na iznos 33.000,00 kn i taj tužbeni zahtjev je prihvaćen.

Polazeći od tih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelj u postupku do 20. lipnja 2007. uspio u omjeru 49,23%, a tuženik 49,23%, te im u tom omjeru pripada pravo na naknadu parničnih troškova, a sa zahtjevom postavljenim 20. lipnja 2007. tužitelj je uspio u omjeru 100%, pa mu u tom omjeru pripada pravo na naknadu parničnih troškova nastalih nakon sniženja tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je podnio slijedeća materijalnopravna pitanja:

- je li pri parcijalnom uspjehu stranaka u postupku izraze djelomični uspjeh i razmjerni dio troškova sud trebao cijeniti i s obzirom na osnovu i visinu usvojenog dijela tužbenog zahtjeva?

- je li se pri snižavanju tužbenog zahtjeva, koje ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, smatra da se parnica vodi od početka povodom smanjenog zahtjeva te da li tuženik pri tome u odnosu na povučeni imao pravo na naknadu parničnog troška?

U odnosu na pitanje treba li sud razmjerni dio troškova ocijeniti s obzirom na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je naveo da je to pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost građana s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske o tom pitanju zauzeo shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 6. lipnja 1980., a odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP određeno je da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Međutim, točno je da je ovaj sud u vezi djelomičnog uspjeha stranaka u postupku i primjene čl. 154. st. 2. ZPP zauzeo u vezi tog pitanja pravno shvaćanje još na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980., a koje pravno shvaćanje se odnosi na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno.

To znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti, neovisni o visini zatraženog a dosuđenog iznosa. Kod toga treba napomenuti da primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici je pravilo, ali iznimno i na način kako je to navedeno i na sjednici Građanskog odjela ovoga suda od 6. lipnja 1980. mogu se troškovi parničnog postupka priznati samo tužitelju. Pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 6. lipnja 1980. prije svega se odnosi i na troškove primjerice vještačenja ili očevida koji su uvijek potrebni bez obzira na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, primjerice kod naknade štete. Međutim, kao što je navedeno iznimno, zavisno od svih konkretnim okolnosti slučaja i ocjene suda moguće je da se troškovi parničnog postupka ocjenjuju ne samo kvantitativno već i kvalitativno, te je moguće obzirom na sve konkretne okolnosti priznati i samo tužitelju troškove parničnog postupka, a tuženiku uopće ne priznati troškove parničnog postupka ako su ti troškovi nastali isključivo i jedino u svezi raspravljanja o osnovi tužbenog zahtjeva.

Međutim, prema pravnom stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je trošak parničnog postupka odredio obzirom na postignuti uspjeh, odnosno priznao opravdan, potreban i zatražen trošak tužitelju, a isto tako tuženiku. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema mogućnosti za primjenu iznimke prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980. i to iz razloga što je tužitelj prvotno postavio tužbeni zahtjev gdje je potraživao od tuženika iznos od 65.000,00 kuna. Takva vrijednost predmeta spora i visina tužbenog zahtjeva egzistirala je od podnošenja tužbe pa sve do 20. lipnja 2007. kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev na način da je potraživao naknadu štete u iznosu 33.000,00 kn.

Prije navedenog sniženja tužbenog zahtjeva održano je šest ročišta te su stranke dostavile sudu niz podnesaka, što ukazuje da je u pretežnom dijelu postupka tužbeni zahtjev bio daleko veći od kasnije postavljenog koji su sudovi prihvatili opravdanim i dosudili tužitelju. U dijelu gdje je tužitelj snizio tužbeni zahtjev zapravo se radi o djelomičnom povlačenju tužbe prema čl. 158. st. 1. ZPP.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada su svakoj stranci priznali trošak parničnog postupka koji je opravdan i to razmjerno uspjehu u parnici, te u konkretnom slučaju se ne može primijeniti iznimka da bi se tužitelju u cijelosti priznao trošak parničnog postupka. U protivnom tužitelj bi nerealno i nekritički mogao postaviti visinu tužbenog zahtjeva, na koji način bi tuženik bio prisiljen troškove svog odvjetnika plaćati u nerealno visokim iznosima sukladno važećoj Tarifi.

Obzirom na navedeno, pravno pitanje koje se odnosi na to treba li sud razmjerni dio troškova ocijeniti s obzirom na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, zbog kojeg je tužitelj izjavio reviziju nije važno za ravnopravnost građana i radi osiguranja jedinstvene primjene zakona, jer se ne radi o pretpostavkama iz čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari o pitanju u odnosu na koje je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, u ovoj pravnoj stvari ,obzirom na konkretne okolnosti, drugostupanjski sud zauzeo je pravno shvaćanje u odnosu na trošak parničnog postupka sukladno pravnom shvaćanju ovog suda.

U odnosu na pravno pitanje je li se pri snižavanju tužbenog zahtjeva, koje ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, smatra da se parnica vodi od početka povodom smanjenog zahtjeva te da li tuženik pri tome u odnosu na povučeni imao pravo na naknadu parničnog troška, tužitelj navodi da je to pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana jer o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pri čemu se pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-463/09-2 od 19. siječnja 2010., Gžn- 4117/08-2 od 23. prosinca 2008. i Gžn-1455/09-2 od 3. lipnja 2009.

Drugostupanjski sud je u odnosu na navedeno pitanje zauzeo shvaćanje da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove jer je povlačenje tužbe, pa bilo ono i djelomično, neuspjeh tužitelja.

Tužitelj se pozvao na presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-463/09-2 od 19. siječnja 2010., Gžn-4117/08-2 od 23. prosinca 2008. i Gžn-1455/09-2 od 3. lipnja 2009. u kojima se sudovi naveli da smanjenje tužbenog zahtjeva u suštini predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 185. st. 1. ZPP ali da zbog toga tuženiku ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova.

U odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija, a odnosi se na odlučivanje o naknadi troškova postupka treba reći da je u odnosu na to pitanje revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje (Rev-573/2010-2 od 3. studenoga 2010, Revx-108/2010-2 od 10. ožujka 2010, Rev-876/2010-2 od 11. siječnja 2011.) prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja u tom dijelu povlačenje tužbe pa se u tom dijelu tuženiku trebaju priznati troškovi postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.

Prema tome, imajući na umu sve navedeno odluka drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari podudarna je zauzetom pravnom shvaćanju revizijskog suda.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pravna pitanja koje revident navodi u reviziji, ne mogu smatrati važnim pravnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog valjalo je odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 3. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.