I Kž-908/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 908/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dragana Poljaka, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru broj K-33/06 od 4. srpnja 2006., u sjednici održanoj dana 12. lipnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. D. M. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zadru proglasio krivim D. M. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (ZID KZ), za koje mu je, primjenom čl. 57. st. 1. i 2. b) KZ-a izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače do 22. veljače 2002.

Temeljem čl. 80. KZ-a prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to droge i sredstava za njezinu primjenu privremeno oduzetih potvrdom PU Zadarske broj 359315.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da

I Kž 908/06-5

plati paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od 800,00 kn, a oslobodio ga je obaveze plaćanja drugih troškova.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe i optuženik i državni odvjetnik. Optuženik, putem svoga branitelja G. N., odvjetnika iz Z. pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni je odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izreče primjerena stroža kazna, bez primjene propisa o ublažavanju kazne.

U odgovoru na žalbu koju je putem branitelja podnio opt. D. M. predložio je da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, a prihvati njegova žalba i ukine pobijana presuda.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josip Čule u pismenom mišljenju broj KŽ- DO-1967/06, od 12. prosinca 2006. godine, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je njegov odvjetnik G. N., koji nije pristupio na sjednicu vijeća, pa je sjednica temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića koji je u cijelosti ostao kod pismenog mišljenja broj KŽ-DO-1967/06 i predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika i preinači pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno utvrđeno.

Žalitelj u žalbi ponavlja obranu da je sva droga koja je kod njega pronađena bila namijenjena za osobnu uporabu, što proizlazi i iz provedenih dokaza, pa da, stoga, može odgovarati samo za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, a ne za kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i uspoređujući ih međusobno, pri čemu je osobitu pažnju poklonio obrani optuženika i osnovano zaključio da je samo manji dio heroina koji je optuženik 18. 2. 2002. imao uza se bio namijenjen za njegove potrebe, a veći dio za prodaju, o čemu je u presudi, na str. 5. naveo logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

I Kž 908/06-5

Nesporno je da je optuženik ovisnik o teškim drogama i to heroinu koji je počeo uzimati nakon što je doživio tešku prometnu nezgodu 1996. u kojoj je zadobio brojne prijelome kostiju. To proizlazi ne samo iz njegove obrane nego i iz priložene medicinske dokumentacije, a i iz nalaza vještaka psihijatra dr. P. Č., koja navodi da je optuženik uslijed dugotrajnog uzimanja heroina postao i psihički i fizički ovisan o toj drogi.

Sud je, također, utvrdio da je dvanaest dana prije inkriminiranog događaja optuženik prodao stan veličine 40m za iznos od 35.000,00 DEM i da je na ime kapare od kupca odmah dobio 5.000,00 eura i 1.000,00 kn, te da je novac polučen prodajom podijeljen na tri djela između njega, njegove majke i brata, ali je osnovano ocijenio da i pored toga obrana optuženika da je svih 20,84 g heroina držao za osobnu uporabu, neprihvatljiva. Pri tome je sud pravilno pošao, s jedne strane od nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, a s druge od podataka Centra za socijalnu skrb Zadar o imovinskim prilikama i životnim uvjetima obitelji optuženika.

Iz njegove obrane proizlazi da se on u vrijeme događaja nalazio na metadonskoj terapiji i redovito uzimao heptanon koji spada, kao što proizlazi iz mišljenja dr. P. Č., u grupu hipno analgetika, dakle utječe na suzbijanje osjeta boli, iako se ne ordinira za otklanjanje posttraumatskih bolova. Osnovano sud zaključuje da je neprihvatljiva obrana optuženika da je heroin uzimao povremeno, pretežno vikendom kada bi osjećao jake bolove, jer je na otklanjanje osjeta bola djelovao heptanon, a neuvjerljiva je tvrdnja da je bolove osjećao samo vikendom. Osim toga u pravu je sud prvog stupnja kada navodi da optuženik, u situaciji kada nema stalnih prihoda, supruga mu ne radi, a uzdržava dvoje djece, koja su u vrijeme izvršenja djela bila stara 3 i 15 godina, te prima socijalnu pomoć i živi u domaćinstvu sa bratom i majkom koja prima mirovinu od 1.100,00 kn, nije u mogućnosti izdvojiti samo za sebe novac za kupnju 20 g heroina, od kojih se može pripraviti najmanje 284 pojedinačne doze. Optuženik u obrani navodi da je u vrijeme prodaje stana imao dugova koje je namirio nakon što je dobio dio kupovnine, da je kupio namještaj i rabljeni automobil. Iz podataka Centra za socijalnu skrb proizlazi da je samo dio stana, koji koristi obitelj optuženika, adaptirana i uvjetan za stanovanje. Kada se sve te okolnosti povežu može se, i po ocjeni ovog suda, sa potpunom sigurnošću zaključiti da je veći dio heroina koji je optuženik držao bio namijenjen za prodaju, jer jedino prodajom droge on je bio u mogućnosti osigurati za sebe nove količine heroina o kojemu je, u to vrijeme, bio i fizički i psihički ovisan.

Ovaj sud, stoga, smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika, pravilno utvrđena.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženiku izrečena preblaga kazna.

Optuženik ne pobija presudu zbog odluke o kazni, ali kako prema odredbi čl. 382. ZKP-a žalba optuženika uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj je sud i u tom dijelu ispitao pobijanu presudu, te je ocijenio da izrečena kazna nije prestroga.

Pobijajući u tom dijelu presudu državni odvjetnik smatra da sud prvog stupnja nije dao odgovarajući značaj činjenici da je optuženik dva puta osuđivan zbog imovinskih delikata, te smatra da radi toga nije bilo osnova da mu se kazna izreče primjenom propisa o ublažavanju kazne i pored utvrđenih olakotnih okolnosti tijekom prvostupanjskog postupka. Dakle,

I Kž 908/06-5

državni odvjetnik ne dovodi u sumnju utvrđenje suda da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, zbog ovisnosti o drogi, da je 1996. doživio tešku prometnu nezgodu, u kojemu je zdravlje tako narušeno da posljedice još uvijek osjeća, radi čega je nezaposlen i bez stalnih prihoda, da se nakon događaja podvrgnuo liječenju od ovisnosti koji uspješno provodi, tako da je u vrijeme donošenja pobijane presude bio na terapiji od dvije tablete heptanona dnevno, da je loših materijalnih prilika, a da je roditelj dvoje djece i da mu supruga ne radi.

Točno je da je optuženik do sada dva puta osuđivan. Ta okolnost nije promakla sudu prvog stupnja. Iz izvoda kaznene evidencije vidljivo je da je kazneno djelo teške krađe optuženik počinio 1998., dakle prije izvršenja ovog djela, jer je osuđen presudom Općinskog suda u Zadru broj K-66/98, dok se za kazneno djelo prikrivanja, za koje je proglašen krivim presudom istog suda broj K-450/03, ne može zaključiti je li počinjeno prije ili poslije kaznenog djela koje je predmetom ovog postupka. Međutim, kod činjenice da je sud na strani optuženika utvrdio brojne olakotne okolnosti, od kojih smanjena ubrojivost sama po sebi predstavlja osobitu olakotnu okolnost i da se nakon događaja uspješno liječi od ovisnosti, koja je očigledno bila uzrokom da je činio kaznena djela za koja je pravomoćno osuđen, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja osnovano primijenio odredbe o ublažavanju kazne prilikom izricanja kazne optuženiku. Pri tome je izrekao kaznu koja je primjerena težini kaznenog djela i svim naprijed navedenim okolnostima, kao i činjenici da je od izvršenja kaznenog djela prošlo više od pet godina.

Stoga kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca nije preblaga, kao što smatra državni odvjetnik, a nije niti prestroga. Upravo tom kaznom i po ocjeni ovog suda postići će se opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijedio zakon u bilo kojem elementu propisanom u čl. 368. ZKP-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, kao što je učinjeno u izreci ove presude (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 12. lipnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v. r.

Dragan Poljak, v. r.