Gzz-145/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 145/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. iz J., koju zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u S., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva unutarnjih poslova, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 18. travnja 2003. godine, br. G-DO-342/03, izjavljenom protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 29. studenoga 2002. godine, br. Gž-2407/02-3, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 12. rujna 2002. godine, br. P-1014/02, u sjednici održanoj dana 1. srpnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda prvostupanjskog suda, tako da je tuženik dužan na ime isplate razlike plaće za razdoblje od studenog 2000. godine do srpnja 2001. godine isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 10.957,12 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečni iznos razlike plaće od 15. idućeg mjeseca do isplate, po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 2.196,00 kn.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primijene materijalnog prava, te je predložio da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužiteljica nije odgovorila.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava podnositelj zahtjeva nalazi u prihvaćanju tužbenog zahtjeva za isplatu razlike uvećane plaće, iako je tužiteljica istovremeno koristila povlastice pri oporezivanju dohotka iz čl. 12. st. 4. Zakona o područjima od posebne državne skrbi (“Narodne novine” br. 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 69/01, 94/01, 88/02 – u daljnjem tekstu: ZPPDS), prema kojem se korištenje povlastice i povećanje plaće međusobno isključuju. Uz to se ukazuje na pogrešno pozivanje drugostupanjskog suda na čl. 54. st. 2. toč. 4. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 127/00) kojim je stavljen izvan snage čl. 12. ZPPDS, jer je Zakonom o porezu na dohodak na istovjetan način reguliran odnos prava na uvećanu plaću i prava na povlastice pri oporezivanju.

Pobijanim presudama tužiteljici je dosuđena razlika između plaće na koju je imala pravo po odredbi čl. 19. st. 1. ZPPDS i one koja joj je isplaćena i to za razdoblje od studenog 2000. godine do srpnja 2001. godine.

Pravo na povlastice pri oporezivanju do 31. prosinca 2000. godine uređivala je odredba čl. 12. ZPPDS, a od 1. siječnja 2001. godine počeo se primjenjivati Zakon o porezu na dohodak, koji je odredbom čl. 54. st. 2. tog zakona stavio izvan snage čl. 12. ZPPDS, ali je istovremeno čl. 40. regulirao olakšice za područja posebne državne skrbi. Stoga se u konkretnom slučaju o pitanju odnosa prava na povlastice pri oporezivanju dohotka i prava na uvećanje plaće do 31. prosinca 2000. odlučuje prema odredbama ZPPDS, a od tada na temelju čl. 40. Zakona o porezu na dohodak.

Odredbom čl. 12. st. 4. ZPPDS bilo je propisano: "Pravo na osobne odbitke iz st. 1. ovog članka nemaju osobe navedene u čl. 19. ovog Zakona".

Člankom 40. st. 3. Zakona o porezu na dohodak je propisano: "Uvećani osnovni osobni odbitak prema stavku 1. ovog članka ne mogu koristiti fizičke osobe zaposlene u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, u tijelima i službama lokalne uprave i samouprave, javnim službama, izvanproračunskim fondovima, a koji su zaposleni ili upućeni na rad na područje od posebne državne skrbi, ako za rad u tim tijelima na područjima od posebne državne skrbi imaju pravo na uvećanje plaće po posebnom zakonu".

Iz obje citirane odredbe proizlazi da osobe koje imaju pravo na uvećanje plaće po posebnom zakonu, nemaju pravo na poreznu olakšicu, ali ne i obratno, da osobe koje koriste porezne olakšice nemaju pravo na uvećanje plaće kad je to propisano posebnim zakonom, kako pogrešno smatra zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kada nisu prihvatili stajalište tuženika da tužiteljica nema pravo na uvećanje plaće, za godinu u kojoj je koristila poreznu olakšicu.

Dosljedno izloženom odbijen je zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao neosnovan na temelju odredbe čl. 408. st. 2. u svezi sa čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 1.srpnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v. r.